20. april krvavog proljeća 1992. godine: Posljednji voz za Bihać

Avaz.ba

Desetine vijesti o prvom poslijeratnom vozu koji je protekloga ponedjeljka počeo saobraćati od Sarajeva do Bihaća nagnale su me da napišem ovu priču. Danima mi, naime, bode oči podatak iz te vijesti kako je taj voz krenuo „prvi put nakon 27 godina”. Nije tačno!

Posljednji voz iz glavnog bh. grada za Bihać, prije Talga, otišao je 20. aprila 1992. godine, što je, dakle, prije tačno 26 godina i dva i po mjeseca.

Bio je ponedjeljak, Sarajevo pod opsadom

Bio je ponedjeljak. Glavni grad BiH u to vrijeme već je danima bio pod opsadom, granatiranjem i paljbom suludih zločinaca čija će misija naredne skoro četiri godine biti da ubijaju taj i druge gradove Bosne i Hercegovine i njene nevine građane.

Rat još nije bio zvanično proglašen, iako su 5. aprila na antiratnim demonstracijama kojima sam i sama prisustvovala kao studentica ubijene Suada Dilberović i Olga Sučić.

Do 20. aprila u granatiranju i snajperskom djelovanju srpskih paravojnih formacija ubijeno je još desetine civila, a vozila sarajevskog gradskog saobraćaja od kojih je pedesetak već bilo uništeno bila su pod stalnom paljbom.

I tog jutra, u namjeri da odem u rodni Bihać, svojoj porodici i kući, pozvala sam telefonski broj Željezničke stanice u Sarajevu. Gospođa koja se javila, na moje pitanje vozi li taj dan voz za Bihać, odgovorila je potvrdno. Prvi put nakon trinaest dana tokom kojih sam svakodnevno zvala zbog istog pitanja.

Do danas mi nije jasno zašto je voz za Bihać krenuo baš tog 20. aprilskog dana, jer taj ponedjeljak nije bio ništa manje opasan od prethodnih sarajevskih dana krvavog proljeća 1992. godine.

Savjet konduktera – držite navučene zavjese

U sablasno praznoj i već opljačkanoj zgradi Željezničke stanice u kojoj je tog dana bilo više golubova nego putnika, sretoh sestre Snježanu i Žaklinu, studentice medicine u Sarajevu, inače Splićanke, koje su se s roditeljima doselile u Bihać nekoliko godina pred rat.

Poznavale smo se još iz djetinjstva kada su one školske raspuste provodile kod rodbine u Bihaću, a tokom ostalih mjeseci dopisivale bismo se. I danas pamtim da im je splitska adresa bila Oko Kmana.

I one su pošle kući. Smjestile smo se u zajednički kupe i odmah smo navukle na vrata zavjese u nadi da će nas to zaštititi od potencijalnih neugodnih situacija kakve su u tom vaktu bile sasvim izvjesne.

Povremeni glasni povici koji su se mogli čuti iz susjednih kupea ili iz hodnika pojačavali su nervozu i strah da u vozu ima možda pripadnika paravojski koji su već uveliko ubijali moj narod i zemlju.

Taj osjećaj pojačao je i ljubazni kondukter koji nam je tokom kontrole karata i sam savjetovao da držimo navučene zavjese na vratima.

Negdje oko Doboja kroz prozor voza vidjela sam nepreglednu kolonu muškaraca obučenih u maslinastozelene uniforme s oružjem u rukama. Znala sam da su to isti oni koji su počeli s našim istrebljenjem i samo sam se nadala da ne uđu na nekoj narednoj stanici u „naš“ voz.

Većinu vožnje koja je trajala duže od sedam sati provela sam u strepnji. Iz hodnika voza dopirala je povremeno galama, ali, srećom, sve je ostalo na tome da je vrata našeg kupea tek ponekad otvorio samo kondukter, provjeravajući ima li novih putnika.

U za mene kao vječnost dugoj vožnji stigli smo do Bosanske Krupe. Već je uveliko bio mrak i nismo ni znale dokle nas je voz dovezao, jer nam je kupe bio na suprotnoj strani od stanica pored kojih smo prolazili, a mi nismo ni pomišljale napuštati naša mjesta.

Je li ovo ona Bosanska Krupa…

Gdje se nalazimo saznale smo jer je neki putnik u hodniku, sudeći prema tonu glasa, gotovo očajno vikao: „Je li ovo ona Bosanska Krupa koja je nekada blještala, a sada nas dočekuje u ovom mraku i behutu?! Gdje je nestala muzika po kojoj je ova stanica poznata?”, pitao je za nas nevidljivi putnik koji je svoju glasnu žalopojku o „Krupi u kojoj više ništa nije isto kao prije“ nastavio skoro do Bihaća u koji smo stigli nešto prije ponoći.

Samo nekoliko sati kasnije paravojne srpske snage okupirale su Bosansku Krupu: 21. aprila protjerani su Bošnjaci iz tog grada, a svaka putna komunikacija s ostalim susjednim gradovima prekinuta je.

Poznato je šta nam se svima dešavalo naredne skoro četiri godine. Imala sam sreću i preživjela. Ne znam jesu li iste sreće bili i ostali putnici iz posljednjeg voza za Bihać.

Snježana i Žaklina, saznat ću to tek nakon rata zahvaljujući društvenim mrežama, s porodicom su otišle u Ameriku, gdje i danas žive.

No, nikada nisam saznala gdje je završio posljednji voz kojim sam došla iz Sarajeva u Bihać. Znam samo da bi, da je kojim slučajem zakasnio nekoliko sati, moja i sudbina drugih njegovih putnika bila drugačija i sigurno tragična.

Jer, znamo da u to vrijeme ko god je pao u ruke četnicima nije preživio. Zato je meni 20. april, dan kada sam zaista rođena, od 1992. godine i dvostruki rođendan.

Danas sam ponovo u Sarajevu i spremam se nakon više od četvrt stoljeća do Bihaća – prvi put nakon rata – vozom.

Želja mi je kada Talgo bude prolazio kroz Bosansku Krupu uraditi ono što nisam smjela prije 26 godina. Pogledati kroz prozor i vidjeti „je li ovo ona Bosanska Krupa…“

avaz.ba


0

Anketa

Da li se osjećate sigurno u vlastitom gradu ?

Loading ... Loading ...