Kamo dalje rođače, iz pijeska vire krunisane glave, kaže jedna stara pjesma od Azre, a kod nas krunisane glave već 21 godinu prde u prašinu.
Ni nakon toliko godina Vlasti nisu u stanju osigurati dosljednju primjenu postojećeg Zakona o pravima boraca, kod prednosti za zapošljavanje njihove djece i drugih stvari.
Interesi su jači od svega.
Naši ratni vojni invalidi dobijaju najlošiji kvalitet zavoja i pelena, uništavaju im stare proteze kad trebaju im dati nove, samo da invalidi ne vide koristi, nego oni.
Nedavno je jedan borac bio spriječen da se zapali u Bihaću, policija mu je oduzela dvolitarsku flašu benzina koju je bio ponio.
Tim hodajućim PTSP veteranima pomogne se od slučaja do slučaja (jednokratno a ne trajno).
Vlada kantona nedavno je odvojila 2 hiljade maraka za jednog nezaposlenog borca a koji je dobio deveto dijete.
Mnogobrojne familije (nejač) i kod boraca su rijetkost, ali ne i činjenica da mnogi od njih žive u siromaštvu.
Borci žele i treba da dobiju jedinstveni registar boraca, jer prema dosadašnjim podatcima boraca ima 500.000 a svi borci znaju da ih nije toliko bilo. Mnogi su preko politike ubacili se u evidenciju, boraca nije bilo ni pola od toga broja.
Zatim, borci su nedavno bili i na javnoj raspravi o Nacrtu zakona o boračkim udruženjima. Oko 130 boračkih udruženja ima u Unsko-sanskom kantonu, a treba nam samo jedno, jako udruženje. Neko je po principu “zavadi pa vladaj” skinuo sa sebe obavezu prema onima koji su nam zemlju odbranili u ratu.
Također, borci u Federaciji nemaju borački dodatak, dok borci u Republici Srpskoj imaju.
Tako nam je, al šuti dobro je, samo nek ne puca, …uvijek nam je izgovor, jer znamo da ponestaje snage.
