Amir Sijamhodžić: Danas nam treba više rada, više inovativnosti, više optimizma

E. Hasanagić / biscani.net

Portal biscani.net nastavlja tragati za ljudima koji su dio pozitivne sadašnjosti. Mnogo ih je oko nas, ali rijetko da ih primjećujemo, jer su “zatrpani” drugim raznim informacijama, i kao takvi ne dolaze do izražaja.

Naš današnji sagovornik je Amir Sijamhodžić, profesor geografije u bužimskoj osnovnoj školi. Amir Sijamhodžić je rođen 1981. godine u Bužimu, gdje je završio osnovnu školu i Gimnaziju. Na Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu 2006. godine je stekao visokoškolsko obrazovanje. Kao nastavnik geografije zaposlen je od 2006. godine, prvo u „Prvoj osnovnoj školi“ u Velikoj Kladuši, zatim Mješovitoj srednjoj školi „Bužim“, te u Osnovnoj školi „Bužim“, gdje i danas radi.

Objavio je dva naučno-istraživačka rada, jednu recenziju te uredio jedan Zbornik radova. Autor je naučno-istraživačke studije Općina Bužim – geografski prikaz, potom zbirke pripovijesti pod nazivom Slovo o zavičaju te koautor dva djela monografije Bužim kroz vrijeme, te Biografskog leksikona općine Bužim. Jedan je od autora teksta za film Bužim – Ponosni bosanski grad. Novinske vjesti, izvještaje i članke između ostalog objavljivao je u periodičnim listovima Krajina, Preporod, Novo vrijeme i Stav. Član je više nevladinih udruženja i organizacija, među kojima se ističe Bošnjačka zajednica kulture Preporod Bužim.

U 2017. godini je objavio knjigu Krajiške izreke i poslovice.

O svojim istraživačkim radovima, o aktivizmu u društvu, o mladima, masovnom iseljavanju mladih iz zemlje, za portal biscani.net govori: Amir Sijamhodžić, razgovarao: Elvedin Hasanagić

Poštovanje Amire. Hvala Vam što ste izdvojili vremena za „pozitivne priče“ portala biscani.net. Vi ste autor nekoliko knjiga, koje su produkt Vašeg istraživačkog rada. Od kad se rodila ljubav prema istraživanju, kad ste prvi put počeli bilježiti Vaša istraživanja, i da li je teško doći do određenih informacija?

Želja za istraživanjem mi se javila u završnoj godini studija geografije na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu, kada sam se odlučio da kao temu diplomskog rada uzmem Geografski prikaz općine Bužim. Manjak literature i neistraženost navedene općine po svim segmentima mi je probudilo interes za istraživanjem i pisanjem, što se vremenom pretvorilo u pravu „strast“. Ubrzo ću shvatiti da sam nakon višegodišnjeg interesa za fudbal i gitaru, u arhivskom i terenskom istraživanju užeg i šireg zavičaja, te pisanju različitih knjiga i članaka otkrio svoju najveću „ljubav“. Tako ću najednom postati česti posjetitelj različitih arhiva, instituta i biblioteka, sakupljač usmenih predanja i starih dokumenata po preostalim starim bosanskim kućama, zaljubljenik u etnologiju, historiju, novinarstvo, prirodne ljepote i kulturno blago Cazinske krajine.

Sigurno ste kroz istraživanja upoznali mnoge ljude. Da li je istraživanje moguće bez pomoći drugih?

Skoro svaki posao nam donosi neka nova poznanastva. Prilikom osmogodišnjeg istraživanja po sarajevskim, banjalučkim i bihaćkim arhivima i bibliotekama, imao sam priliku upoznati neke od najznačajnijih kulturnih i naučnih radnika Bosne i Hercegovine. Susreti i druženja sa njima su bili korisni i plodonosni jer pored znanja i iskustva koja sam iz njih sticao, skoro redovno sam dolazio do novih kontakata i poznanstava. Tako sam vremenom obogatio svoj krug prijatelja koji će mi pomagati i usmjeravati me u daljem radu. Poznanstva i prijateljstva sa Ibrahimom Kajanom, Rašidom Durićem, Senadinom Lavićem, Nehrudinom Rebihićem, Elvirom Islamović, Mustafom Širbićem, i mnogima drugim akademskim radnicima i književnicima umnogome su utjecala na ono što sam radio svih ovih godina. Međutim, jedna od najznačajnih osoba koja je svih ovih godina pratila i kritički propitivala moj rad, vodeći računa o akademskoj razini u izražavanju, jeste likovni umjetnik Sead Emrić. Njemu imam zahvaliti za neke od najboljih dosadašnjih napisanih radova.

Da li sve ono što istražujete ujedno i zapisujete i publicirate, i koliko vremena je otprilike potrebno za objavljivanje nekog rada?

Intenzitet pisanja i objavljivanja ovisi od više faktora. Pored kreativnosti, koju razumijevam kao dar od Boga, za pozitivan ishod je vrlo važna predanost onome što radimo. Poteškoća ima u svakom  poslu, pa i u ovome. Ali, ukoliko je čovjek krajnje predan, sve prepreke i poteškoće se prevaziđu. Često čujemo da je u današnje vrijeme podcijenjena kultura, nauka, obrazovanje, da je slaba podrška izdavaštvu, da se mladi autori teško uspijevaju afirmirati. Držim da stanje jeste loše, ali da svemu često i sami doprinosimo, pristajanjem na kukanje i traženje krivice u drugima. Tvrdim da ni ranije kultura nije bila u pročelju društvenih prioriteta, ali da su osobe u kulturi bile dosta predanije u borbi za bolju poziciju kulture u društvu. Ti problemi su bili stalno prisutni. I danas nam treba više rada, više inovativnosti, više optimizma. Svako ko bude imao znanja i kreativnosti, a uz to unatoč lošim trendovima bude uporan, svoj će rad dovesti do kraja. Jer sjetimo se riječi Rejhana Demirdžića koji je svojevremeno kazao da „umjetnik mora dio sebe pokloniti svom pozivu, dio svog privatnog života i emocija.“

Da se osvrnemo malo na stanje u kome se danas nalazimo. Kakav je Vaš stav prema odlasku iz BiH? Kako gledate na statistiku da sve više Krajišnika odlazi u zemlje Evropske unije kako bi pronašli posao?

Pitanja odlaska mladih iz Bosne i Hercegovine a pogotovu iz Krajine je vrlo ozbiljno pitanje i na njega ne postoji jednoznačan odgovor. Trend migracija je star koliko i čovječanstvo. Ljudi su stalno težili boljem životu i sredinama koje nude bolji životni standard. Međutim, današnje iseljavanje iz BiH se s pravom može nazvati pravim egzodusom. Država očigledno nema odgovora. Sve dosadašnje politike nisu se uspjele nositi sa kvalitetnim rješavanjem aktualnih problema, a kamoli da su se bavile planovima i prognozama za budućnost. A demografija je ozbiljna nauka koja zahtijeva i pravovremeno predviđanje budućnosti te putem populacione politike provođenje mjera koje bi utjecale na održavanje populacije vitalnom i prostorno uravnoteženom. Poslije rata Unsko-sanski kanton je imao oko 6.000 živorođene djece, a danas je taj broj ispod 2.000. Po sadašnjim podacima realno je za očekivati da će kroz deceniju broj novorođenih pasti ispod 1.000 i tad će se tek osjetiti posljedice po cijeli Unsko-sanski kanton. Prije dvije decenije iseljavanja su bila vrlo rijetka, danas su masovna. Ni danas nemamo regulirana adekvatna prava prema porodiljama, nema subvencija za stambeno zbrinjavanje mladih bračnih parova, imamo previše loših trendova, od rađanja, preko broja učenika u školama, potom broja sklopljenih brakova, do premalog procenta novih radnim mjesta. Dodamo li tu nepostojanje kvalitetnih propisa, principa i kriterija kod upošljavanja u državnom sektoru, kod odabira političkih predstavnika u izvršnoj vlasti, te sve izraženiji nepotizam, korupciju i slično, ne možemo baš očekivati sjajanu budućnost. Bojim se da smo igubili stotine i hiljade osoba koje su razočarane otišle u zemlje Evropske unije. Ali, uz bolji pristup stvari se još uvijek mogu popraviti. Možda bi trebali više poraditi na vraćanju optimizma. Nije izgubljen svako onaj koji je otišao, izgubljen je onaj koji nije osviješten, i koji izgubi vezu sa državom, zavičajem, identitetom. Ukoliko država krene da nešto radi na tom polju možda ubrzo mnogi koji su otišli budu od pomoći ovoj napaćenoj zemlji, svojim znanjem, iskustvom i kapitalom. Treba prestati činiti greške, i krenuti sa ozbiljnijim i odgovornijim pristupom u vođenju države, i osiguravanju boljih ekonomskih i socijalnih prava za njene građane i u BiH i izvan nje. Treba nam startegija u kojoj će biti jasno definirani resursi, te kratkoročne, srednjeročne i dugoročne mjere i ciljevi, kako bismo znali u kom pravcu idemo, i gdje bismo trebali biti za deset, dvadeset ili trideset godina.

Na kratko ćemo se prebaciti na drugu temu a to je društveni aktivizam. Koliko su mladi danas aktivni u svojim općinama? Koliko su uopšte zainteresirani za lokalnu zajednicu? Da li je moguće pokrenuti omladinu i probuditi ih iz drijemeža kako bi se više posvetili društvu i radu na boljitku u svojoj zajednici?  Da li bi se povećanjem društvenog aktivizma barem djelomično mogao smanji broj mladih koji napuštaju svoje domove i odlaze?

Mišljenja sam da je u zadnjih godinu dvije opao interes mladih za društveni aktivizam. Sve je manje mladih u nevladinim udruženjima, u sportskim klubovima. To je posljedica trenda iseljavanja i jednog općeg sivila, što negativno utječe i na one koji žive i rade u svojim lokalnim zajednicama. Osoba sam koja zagovara aktivno učešće u društvenom životu za sve pojedince koji posjeduju znanje, sposobnost, koji su postigli određene rezultate u struci, jer bježanjem od problema i društvenog rada je najveća neodgovornost. Stoga su po meni najodgovornije osobe one koje se usude uključiti u nevladin sektor ili politiku, i svojim znanjem, principijelnošću, i osjećajem za opće dobro nastoje pomoći da se društveni procesi barem za „mrvu“ kanališu u boljem smjeru. Jer promjene ne dolaze same od sebe, i neće nam ih donijeti stranci. Od našeg učešća, zalaganja, predanosti u poslu koji radimo će ovisiti napredovanje društva. Ključ je u pojedincima. Zdrav i konstruktivan pojedinac vodi zdravoj i uređenijoj zajednici. Ne zaboravimo da su i na zapadu u najvećoj mjeri domaće snage sudjelovale u izgradnji društva. Mi danas ne vidimo da je u napredak zapada svoje živote uložilo nekoliko generacija. Čini mi se da naša omladina često na stvarnost gleda iz zapadne perspektive, uz velika očekivanja, bez da i sama postane dio promjena koje će voditi boljem društvu i boljem životu.

Vi ste jedan od onih koji je nakon školovanja odlučio nastaviti život u svojoj općini, radeći na uređenju života, da to tako kažem, u lokalnoj zajednici, kroz svoje projekte. Da li je ustvari teško živjeti i imati porodicu u Bosni, sa nekom prosječnom platom?

Nakon studija sam kratko radio u Velikoj Kladuši. Poslije toga sam se vratio u svoje rodno mjesto gdje sam se zaposlio i aktivno uključio u društveni život. Bio sam dva mandata općinski vijećnik, potom član brojnih uruženja od humanitarnog do kulturno-umjetničkog karaktera. I danas sam član BZK „Preporod“ Bužim, gdje sa ostalim Preporodovcima nastojim pomoći u realizaciji značajnih projekata u oblasti kulture. Nije mi bio problem biti dio Savjeta mjesne zajednice, dio Skupštine Medžlisa, dio Humanitarne organizacije „Sadaka“ ili Hora duhovne muzike i sevdaha „Gazija“. Sve sam to doživljavao kao obavezu da budem dio kolektiva koji rade korisne stvari. Razmišljanja sam da je danas jedan od najvećih farzova živjeti i djelovati u malom mjestu, iz razloga što takva mjesta imaju jako puno neriješenih stvari, a iseljavanja intelektualno „najizraslijih“ osoba u kontinuitetu traju već decenijama. Svako onaj ko se odluči na život u takvom mjestu prihvata izazov ili da se utopi u filozofiju „palanačkog“ života, ili da bude neimar progresa i nosioc pozitivnih promjena. Ja nastojim biti ovo drugo i stalno se trudim da dam neki doprinos za svoj Bužim, kako u radu sa učenicima u OŠ „Bužim“, tako i ostalim projektima i aktivnostima na polju kulturnog i društveno-političkog života. Sve dok budem imao minimum egzistencijalnih uvjeta za život nemam namjeru mijenjati svoje prebivalište. Ovdje vrijedi citirati dio govora junaka jedne od pripovijesti bosansko-krupskog književnika Murata Šuvalića koji kaže: „Dijete, mi ne selimo… Sve nevolje, patnje, nerodice i zapostavljanja, ipak mi ćemo vjerom u Boga i radom izdržati, preživjeti i opet sretni biti u svom dragom zavičaju… Ovdje su naši djedovi od pamtivjeka.“

Vaši projekti za lokalnu zajednicu su vjerovatno od velike koristi Vašoj općini. Da li ste za njih dobili neka priznanja, pohvale i sl.?

Sve što sam do sada radio, nisam radio zbog nagrada i priznanja. Ali priznajem da je čovjeku drago kada njegov rad bude prepoznat.  Za dosadašnji rad sam dobio Zahvalnicu i Plaketu od strane općine Bužim, te Plaketu Medžlisa islamske zajednice Bužim. Nadam se da mi navedena priznanja neće biti prevelik uteg u budućem radu, nego naprotiv, dodatni motiv da nastavim još predanije sa istraživanjem i pisanjem, kako o Bužimu tako i o cijeloj Krajini.

Da li planirate nastaviti sa Vašim istraživačkim radom, i možete li nam otkriti da li ima neki na kojem trenutno radite?

Za sad nemam namjeru prekinuti sa istraživanjem. Građu koju sam do sada prikupio dostatna mi je za još nekoliko knjiga na kojima trenutno radim. Pored monografije u povodu stogodišnjice osnivanja škole u kojoj radim a koja je u pripremi, sa posebnom pažnjom pripremam porodično stablo Sijamhodžića na kojem bi se trebalo naći više od 1000 imena u rasponu od oko 280 godina. Sve to radim već više od 5 godina, i nadam se da će navedeno stablo sa popratnom monografijom na kraju ispasti jedno kapitalno djelo, koje bi trebalo donijeti i veliki broj originalnih satroosmanskih dokumenata koje sam pronalazio po prašnjivim tavanima starih bosanskih kuća. U posljednje vrijeme sve češće se okušavam u novinarstvu, gdje pokušavam prenijeti na papir brojne neispričane priče o mnogim zanimljivim Krajiškinjama i Krajišnicima.

Kakvi su planovi za budućnost u okviru svega ovog što smo do sad pričali?

Čovjek treba stalno biti zahvalan Bogu na zdravlju i ostalim blagodatima. Treba čuvati energiju i ne posustajati bez obzira na neke nepovoljne situacije sa kojima se svakodnevno susrećemo. Bude li nafake vjerujem da ću u narednom periodu javnosti ponuditi još radova. Samo da insan bude kadar ostvariti svoje zamisli.

Hvala Vam još jednom što ste izdvojili vrijeme za intervju. Želimo Vam puno uspjeha i sreće u daljem radu.


0

Anketa

Da li se osjećate sigurno u vlastitom gradu ?

Loading ... Loading ...