“Bojan i ja 10 godina bili smo u braku bez djece, onda sam rodila, a on je saznao da je neplodan”

index.hr
47
Ispovijest Sanele (56) prenosimo u cijelosti.

REDAKCIJA srpskog Telegrafa poslala je poziv čitateljima da se jave sa svojim životnim ispovijestima, kako bi “olakšali dušu” te kako bi na komentarima na objavljenoj ispovijesti mogli vidjeti što drugi misle o njihovom životnom izboru.

Ispovijest Sanele (56) prenosimo u cijelosti.

“Prije nego što sam se udala bila sam vesela djevojka, uvijek spremna na zezanje i flert. Prije njega sam bila s jednim dečkom, koji se preselio u Sarajevo iza njim sam puno, puno patila.

Bojan (moj sadašnji muž) je odmah počeo oblijetati oko mene nakon tog momka. Kad smo se Bojan počeli zabavljati, dosta me je gušio htjela sam pobjeći. Živimo u maloj sredini, to je bilo sramotno, ali ne i rijetko.

Pobjegla sam s jednim čovjekom iz drugog sela, divan, predivan. Otišli smo za Beograd, gdje smo izlazili i zezali se. Međutim, onda se pojavio Bojan i krenuo cmizdriti da se vratim, da me voli… da sam sve njegovo. Vratila sam se. Vratila sam se jer me je ‘oprao’ sram i shvatila sam da s njim mogu ostarjeti, a ako se sazna što sam napravila, nitko me neće htjeti.

Tad sam već imala oko 25 godina. Sad je vrijeme drugačije, onda je tako bilo. Nisam imala mnogo svijesti o tome koliko i što sve mogu. Koliko god da smo imali nezaštićene odnose, jednostavno nisam ostajala trudna.

Ja sam bila očajna, on se sklanjao od mene. Na kraju smo postali maltene kao prijatelji. U međuvremenu je počeo rat i u naše selo su došle izbjeglice. Među njima i moja najveća prva ljubav se vratila iz Sarajeva. Taman u tom periodu smo se Bojan i ja vjenčali.

Noć pred svadbu spavala sam sa svojom najvećom ljubavi kako me nikad ne bi zaboravio. Kako bi mi oprostio što ga nisam čekala.

Nekako smo se nastavili viđati i iako sam u braku. I eto… negdje 1995. godine sam ostala trudna. Rodila sam sina. Nikad nisam rekla nikome čiji je! Mislila sam da nitko ne zna. A onda je moj sin počeo rasti i sve više ličiti na moju prvu ljubav, tajnu ljubav.

To je shvatila i sestra mog muža i počela me ignorirati. Odnosno, ponašala se kao da ne postojim. To me je boljelo, ali sam se maksimalno posvetila djetetu. Sad je on sjajan momak.

A moj muž je godinama kopnio. Dobio je razne bolesti koje su ga iznutra jele. I nedavno je saznao da je neplodan.

Taj dan neću zaboraviti.

Sjedi ispred kuće i šuti. I ja kažem što je bilo… On kaže da mi je sve oprošteno.

Dugo smo plakali…i izmirili se konačno sretni i zadovoljni.

A onda je počeo horor! Njegova sestra i obitelj su me počeli ignorirati i ponašati se prema meni kao da nismo rod.

Jako boli, jako…”