Cazinska buna: 67 godina od posljednjieg seljačkog ustanaka u Evropi

mojusk.ba

Prema svim utvrđenim pokazateljima, događaj koji je ostao upamćen kao „Cazinska buna“, bio je pobuna protiv nepravednog otkupa, gladi i neimaštine. Nažalost, više od pola stoljeća ovo je bila zataškana tema koja je prikazana kao državni udar i pobuna protiv tadašnjeg režima vlasti.

Danas, 6.maja, navršava se punih 67 godina otkako je na području općine Cazin, bez istrage i suđenja, strijeljano 15 ljudi, na desetine osuđeno na višegodišnje kazne, a 115 porodica sa 700 članova kolektivno je protjerano u Srbac. Pravi broj ubijenih i stradalih u progonstvu još uvijek nije utvrđen.

Općina Cazin pokrenula je 2007.godine prve aktivnosti na otvaranju ove teme organizirajući prvi put promociju knjige Vere Kržišnik Bukić „Cazinska buna 1950.“, iako je ista štampana još 16 godina ranije. Naučno djelo u kojem je autorica jezgrovito i temeljito navela sve ključne podatke i informacije i danas predstavlja osnov i jezgru za sva ostala istraživanja o ovom događaju. Nakon toga, nastalo je i drugo dopunjeno izdanje knjige „Cazinska buna- Od istine ka pravdi“, a Općina Cazin izdala je i knjigu Ahmeta Čovića „Izmišljeni neprijatelj“. Rezolucija o osudi masovnog kršenja ljudskih prava civilnog stanovništva u Cazinskoj krajini 1950.godine i zločina počinjenih od strane totalitarnog komunističkog režima bivše Jugoslavije/FNRJ usvojena je na Općinskom vijeću 2011.godine, a dvije godine kasnije i od Skupštine Unsko- sanskog kantona.

2012.godine u Cazinu je klanjana kolektivna dženaza svim nevino stradalim i ubijenim muslimanima u procesu „Cazinska buna“. Ove će godine u izdanju kuće Lane Book Publishing iz Londona biti završen prijevod knjige „Cazinska buna- Neispričana priča“ na engleski jezik.

Nakon svih aktivnosti provedenih u proteklih deset godina, događaj „Cazinska buna“ više nije tabu tema, ali isto tako nije ni priča koja ne nudi još bezbroj tema i mogućnosti za dalje istraživanje i pisanje s obzirom da se radi o događaju koji je najznačajnije obilježio cijelo naše područje u socio- ekonomskom ali i svakom drugom smislu.

Posljedice i refleksije na brojne generacije Krajišnika čije su porodice doživjele različite tragedije od maja 1950.godine sada mogu biti razmatrane u svjetlu dokumentovanih i tačnih informacija, a stigma krivnje koja je nepravedno nametana ovdašnjem narodu, zahvaljujući knjigama Vere Kržišnik Bukić i Ahmeta Čovića, te desetogodišnjim aktivnostima Općine Cazin, više nije prisutna jer je put ka pravednom ocjenjivanju ovog događaja krenuo od temeljnih načela istine.

6.maj – Dan sjećanja na žrtve „Cazinske bune“ prilika je da se na prigodan način prisjetimo svih nevino stradalih, a za pouku uzmemo da moramo učiti i znati prave informacije o svojoj prošlosti.

Posljednji seljački ustanak u Evropi

Privođenja, ubistva i mučenja obilježila su zauvijek 6. maj 1950. godine. Bila je to najkrvavija pobuna bosanskih seljaka, Cazinska buna, koju ne smijemo nikada zaboraviti.Cazinska buna: Danas se navršava 66 godina od ustanka u Krajini

Na današnji dan, prije 66 godina, došlo je do oružane pobune seljaka u tadašnjim srezovima Cazin, Velika Kladuša i Slunj. Seljaci su se bunili protiv nepravednih i agresivnih metoda “narodne vlasti” prilikom “otkupa” poljoprivrednih proizvoda i raznoraznih fizičkih i psihičkih maltretiranja odbornika “narodnih odbora” i predstavnika organa vlasti..

Ustanici su napali nekoliko zemljoradničkih zadruga i razoružali nekoliko policajaca, a na današnji dan, 6. maja 1950. godine, oružano su napali Veliku Kladušu i Cazin. U ustanku, koji je ugušen, učestvovalo je oko 720 osoba, petnaestak je osuđeno na smrt strijeljanjem, na desetine ih je osuđeno na kazne zatvora i društveno-korisnog rada. 115 porodica sa oko 700 članova bilo je osuđeno na “kolektivnu kaznu iseljenja”. Radilo se o preseljenju na područje općine Srbac, što je nezapamćen slučaj drugdje takve sankcije za cijeli period komunističke vladavine u cijeloj Jugoslaviji. Naime, iako za to nije postojao nikakav zakonski i pravni osnov, niti je u postojećem zakonodavstvu Federativne Republike Jugoslavije uopće nekim propisom bila predviđena krivična kazna “kolektivnog preseljenja” cijelih porodica, jer se takva norma nije mogla iščitati ni u Zakonu o zaštiti države iz 1946. godine, ni u Krivičnom zakonu iz 1947. godine, ni u Zakonu o vrsti sankcija i kazni, nakon suđenja ovih 115 porodica, većinom muslimana s ukupno 777 članova (uključujući i žene, djecu i starce) je kolektivno iseljeno s područja cazinske i kladuške općine (gdje je živjelo preko 90% muslimanskog stanovništva) na područje općine znakovitog imena – Srbac (gdje je živjelo preko 90% pravoslavnog srpskog stanovništva).

Ova mjera kolektivnog iseljenja, gdje su i maloljetna djeca bila kažnjena za “grijehe” svojih očeva, bila je jedino uporediva sa sličnim “kaznenim akcijama” Staljina u SSSR-u uperenim protiv cijelih “nepočudnih naroda” (Čečena, krimskih Tatara, Kalmika, itd), koji su kolektivno iseljavani iz svojih domova i preseljavani na druge lokacije, kojom prilikom su neki narodi potpuno nestali, što sve ima elemente genocida. Postoje i dosta jaki argumenti da je sama pobuna inicirana i podsticana baš iz Beograda i da su neke vođe pobune (pravoslavci i muslimani) prije samog otpočinjanja bune bile u stalnom kontaktu s nekim članovima UDBA-e, oficirima JNA u kasarni u Bihaću, a postoje jake indicije da je podršku otpočinjanju bune dao jedan od prvih ljudi tadašnje KPJ-e, Milovan Đilas. Bio je to period nakon rezolucije Infomibora i sukoba Jugoslavije sa SSSR-m i Staljinom, a sam Đilas je par godina poslije napustio KPJ i postao jedan od poznatijih komunističkih disidenata. Izgleda da su u problematiku oko pobune bili upetljani i neki bošnjački muslimanski partijski rukovodioci, poput Hakije Pozderca, koji se nakon obračuna države s „pobunjenicima“ seli u Beograd i rijetko nakon toga posjećuje Krajinu.

Prema nekim dokumentima, organi UDBA-e bili su nekoliko dana prije počinjanja bune preko svojih doušnika upoznati da je narod nezadovoljan i da se sprema pobuna, ali izgleda da nekome u vrhu Partije i države nije bilo u interesu da se išta spriječi, već naprotiv, da imaju razlog da poduzmu represije prema muslimanskom stanovništvu tog dijela Krajine.

Ovaj dio Krajine je jedan od rijetkih krajeva BiH u kome su Bošnjaci muslimani iz II svjetskog rata izašli skoro nimalo oštećeni od četnika i njihovih klanja. U toku čitavog rata ovaj kraj je predvođen bošnjačkim junakom Huskom Miljkovićem (rođen 1905. godine), koji je 1943. godine napustio partizane i osnovao vlastitu vojsku tzv. “Huskina vojska”, a koja je radila na principu „Muslimanske milicije“ i u različitim vidovima sarađivala s okupatorom i ustašama, ali je sačuvala bošnjački narod toga kraja od četničkih pokolja.

Činjenica da su općine Cazin i Velika Kladuša bile jedine dvije općine u BiH prije rata u kojima su Bošnjaci muslimani činili preko 90% stanovništva, i to ratobornog i prkosnog stanovništva vijekovima sklonog “posezanju za oružjem” u zaštiti svojih prava, sigurno nije bila irelavantna u insceniranju i poticanju ovih dviju “pobuna” u samo 40-ak godina.

O Cazinskoj buni se skoro 50 godina uglavnom šutjelo. Tek 1991. godine izašla je iz štampe knjiga Vere Kržišnik – Bukić “Cazinska buna 1950”, koja je detaljnije obradila ovo pitanje. Djelomično su se poslije ovog zadnjeg rata ove teme dotakli i Mustafa Imamović u svojoj “Historiji Bošnjaka” i Mirsad D. Abazović u knjizi “Kadrovski rat za BiH”. U Cazinu i Kladuši veći dio dokumentacije vezane za Cazinsku bunu je uništen, a prema izjavi arhivskog radnika Čede Zorića, navedenoj u knjizi Vere Kržišnik – Bukić “Cazinska buna 1950”, dio dokumentacije je predat tvornici «Ljepenka» u Cazinu kao sirovinska prerada i tako uništen. Jedan dio dokumentacije o ovoj buni je završio u Beogradu (gdje je bila centrala UDBA-e i komanda JNA), a sudbina te dokumentacije je nepoznata.

Bilo bi interesantno, ali i važno saznati šta se desilo s onih 777 prognanika (uglavnom muslimana) koji su davne 1950. godine preseljeni u Srbac, odnosno s njihovim potomcima, da li se neko od tih ljudi uspio vratiti poslije u Krajinu, kako su oni preostali Bošnjaci muslimani prošli u Srpcu u ovome posljednjem ratu, da li ima muslimana u Srpcu.

3

Anketa

Gdje je pizza najbolja u Bihaću ?

Pogledaj rezultat

Loading ... Loading ...