DALA SAM OTKAZ, SJELA U AUTO I OTIŠLA U NJEMAČKU! Sve je bilo ok A ONDA JE USLIJEDIO ŠOK MOG ŽIVOTA!

index.hr
Dala sam otkaz, odjavila stan i strpala sve u auto. Smjer – Njemačka.

“Ausfahrt”, izgovorila sam na glas natpis na tabli dok smo se vozili autocestom. Pogledala sam u brata koji je sjedio za volanom i nasmijao se mom izgovoru.

“Evo, novi život”, sprdao se čim smo ušli u Njemačku.

Vozili smo prema Heilbronnu, malom gradu od 100.000 stanovnika nedaleko od Stuttgarta. Nikad prije nisam čula za taj grad niti sam imala pojma što me točno čeka. Heilbronn je jedan od gradova Baden-Württemberga, jedne od najbogatijih regija u Njemačkoj, poznate kao središte automobilske industrije.

Moram priznati da su meni još draže specifičnosti ove regije ukusna vina i vinogradi koji se prostiru između gradova. Pet kilometara od njega nalazi se Neckarsulm, grad koji ima 27.000 stanovnika, a 35.000 radnih mjesta.

“Što ja to radim? Koji je zapravo moj plan?” prošlo mi je glavom. Istina je da nisam imala nikakav plan.

Samo sam htjela otići na neko vrijeme, pobjeći od negativnosti svog okruženja i dati si priliku ispitati postoji li ipak nešto bolje od ovoga. I koliko je to točno “kod susjeda trava zelenija”. Stigli smo u stan i ja sam se počela raspakiravati.

“Magistra politologije, cum laude”, gledala sam u ovaj tvrdi papir koji me je koštao pet godina života i nekoliko desetaka tisuća kuna sve zajedno. Certifikat za vođenje knjigovodstva bio je sljedeći na redu. Kroz glavu mi je prošla slika simpatične mlade profesorice koja je držala ovaj tečaj prije tri godine. Bilo je tu još nekoliko certifikata – sad dok ih gledam, zapravo običnih papira koji bi trebali biti dokaz da nešto znam raditi, a čija se cijena do sad još uvijek nije u potpunosti isplatila. Prilikom razvrstavanja papira u rukama mi je završila i kopija životopisa.

Ima tu svega, od poslova u turizmu, medijima, IT industriji do poduka i prijevoda. Ispod njega su se nalazile razglednice svih mjesta koje sam ikad posjetila u svojih 27 godina. Španjolska, Miami, Karibi, Meksiko, Velika Britanija, Dominikanska Republika… Ova dva strana jezika s trećim na putu koje nosim u glavi nisam mogla ni u jednu ladicu pospremiti. Valjda će i to poslužiti jednog dana.

Prvih nekoliko dana sve mi je bilo zanimljivo. Šetala sam gradom s kartom u ruci kao pravi turist i istraživala koja ulica gdje vodi, s kojom se spaja, gdje se odvaja. Redovito sam na ulici, u supermarketu i po kafićima mogla čuti naš govor. Ima nas posvuda. Bilo mi je drago jer je osjećaj otuđenosti bio manji.

Otišla sam do supermarketa po nešto voća. Cijene prehrambenih namirnica su kao kod nas, neke i dosta jeftinije. Na izlasku sam vidjela ljude u odijelima i ulaštenim cipelama kako iz skupocjenih auta izvlače vrećice s praznim bocama i nose ih za povrat naknade. Vidjela sam i iste te ljude da zastaju i isprobavaju majice, jakne i cipele po supermarketima. Ovdje nije sramota kupovati robu u Lidlu ili nositi flaše za povrat novca. Ovdje je to ekonomično i racionalno. Ovdje to nije uvijek iz nužde, ali je uvijek iz zdravog razuma. Zašto baciti u koš naknadu za boce? Zašto majicu koja služi samo jednoj svrsi platiti tri puta više, samo zato što ima nečije ime na etiketi na leđima? Nema ovdje Milice ni Stjepana koji poskrivećki nose flaše u trgovinu, osvrćući se preko ramena da ih slučajno ne bi vidio susjed, i još gore, pomislio da mu ne ide dobro u životu.

Sjela sam na kavu nakon nabavke namirnica i osjetila neobičan mir. Oko mene nitko nije pričao o politici.

Nitko nije pričao o ustašama, partizanima, muslimanima, pravoslavcima, lijevima, desnima. Nitko nije spominjao da mu kasni plaća, da nema posla, da ima neplaćene prekovremene. Nije ovdje bilo priče ni o Kitarovićki, ni Plenkoviću, ni Todoriću, ni Markićki, ni političkim vezama, ni tatinim sinovima, ni ikome drugom tko nam svaki dan vrijeđa inteligenciju svojim političkim istupima i gospodarskim odlukama.

Ništa od toga nije bilo taj dan, na toj stolici, što sam mogla čuti. Niti svaki sljedeći put kad bih sjela na kavu.

Ništa od toga i ne želim čuti. Ne želim biti dio takvog diskursa jer me pogađa. Umjesto da pričam i slušam o nesposobnim političarima, ja želim razgovarati o idejama. Umjesto da se zaokupljam novim nametima, ja želim planirati i ulagati u svoju budućnost. Umjesto da trošim energiju na beskonačne rasprave i filozofiranja o različitim političkim frakcijama, ja želim raditi i dalje se usavršavati. Umjesto da se pokoravam autoritetu samo zbog njegovog položaja, ja želim učiti od autoriteta zbog njegovih kompetencija.

Želim biti dio diskursa u kojem je fokus na osobnom i profesionalnom razvoju, a ne na sljedećem biču kojim će vladajući udariti po leđima radnika. U kojem se razmišlja o tome kako napredovati, a ne strahovati od gubitka posla. U kojem se osuđuje bilo kakav oblik nekulture i segregacije na temelju političkog ili vjerskog opredjeljenja i u kojem su različita mišljenja i multikulturalizam vrline, a ne nedostatci.

Ne želim biti ni jedna od onih koji govore da će “sutra biti bolje” pa onda ne poduzimati ništa po tom pitanju. Koji govore da su političari krivi za sve pa opet glasaju za iste ljude. Koji troše vrijeme na višesatne kave prežvakavajući konstantno iste teme iz dana u dan bez konkretnog zaključka. Koji na nove, mlade poduzetnike koji zbog ničega nisu krivi gledaju kao na lopove, poučeni nekim davnim iskustvima koja pripadaju prošlosti koju nikako ne mogu pustiti.

Naravno da ni izvan Hrvatske nije sve med i mlijeko. Već sam živjela jednom u inozemstvu i znam kako je to. Vani si uvijek građanin drugog reda. Potrebno se prilagoditi, asimilirati, naučiti novi jezik, upoznati nove ljude, naučiti kako sistem funkcionira. Sve to zahtijeva znoj i vrijeme. I ovdje se puno radi, nema blejanja u zid ni beskonačnih pauza. Neke stvari, poput pronalaska stana, puno su teže nego kod nas. No čini mi se da na kraju dobiješ točno onoliko koliko možeš ponuditi. Meni se ta pogodba čini sasvim u redu.

“Što misliš?” šetala sam s mamom po Jarunu nekoliko tjedana prije toga i vagala opcije o odlasku.

Slegnula je ramenima.

“Ti znaš najbolje”, rekla je.

“Ako ništa drugo, možeš otići na godinu-dvije, vidjeti kako je pa onda donijeti konačnu odluku”, dodala je.

Mislim da ću upravo to i napraviti.

Sljedeći put reći ću vam ipak nešto o tamnoj strani prvih dana u Njemačkoj, ali i o tome što mi je to o Nijemcima imao za reći jedan Bosanac.

38

Anketa

Gdje je pizza najbolja u Bihaću ?

Pogledaj rezultat

Loading ... Loading ...