Dujmović: “I danas se nasmijem pregovorima sa Dinamom, kakav je to cirkus bio…”

sportsport.ba
Čudni su fudbalski putevi. Bezbroj je primjera gdje karijera mladog fudbalera započne odlično i obećavajuće a zatim krene nizbrdo, ili jednostavno stane u mjestu.

Među onima koji su u prošlosti mnogo obećavali bio je i Miroslav Dujmović. Početkom 2000-ih je ‘žario i palio’ igrajući za Jedinstvo, donosili su mu u Bihać kofere pune novca, ali životni put ga je odveo u zagrebački Dinamo. To je bio najveći postratni transfer u Bosni i Hercegovini.

Spletom okolnosti Dujmović (39) na Maksimiru nije ostavio trag. Odigrao je svega nekoliko utakmica, a koliko god to bilo kratkog daha, danas mu ostaje lijepa uspomena na neka davna vremena i ponosno ističe da je bio član jednog od najvećih klubova na ovim prostorima.

“Kada sam potpisao ugovor ljudi iz Dinama su mi otkrili da su u posljednji čas odlučili da me dovedu. Gledali su oni mene na nekoliko utakmica, ali ključna je bila ona u Intertoto kupu protiv Gi Gotua. Nisam ja tada nešto blistao, do 75. minute praktički nisam ništa ni pokazao. Bili su i oni razočarani, već su se spakovali smatrajući da nisam ono što žele, međutim kako su oni ustajali, tako je mene krenulo. Došao je jedan gol, pa drugi, a onda i poziv za Zagreb”, otkrio je Dujmović za SportSport.ba.

S osmijehom na licu Dujmović se posebno prisjetio pregovora sa Modrima.

“I danas se nasmijem kad se sjetim kako su izgledali moji pregovori s Dinamom. Sa mnom je u Zagreb tada otišao prijatelj Mladen koji je imao svega 17 godina. Zamislite kako je to izgledalo, to je cirkus bio. U klupskim prostorijama nas je dočekala sva elita iz kluba, što je mene toliko impresioniralo da sam se pitao kako je onda u Real Madridu. Nakon što smo sjeli za stol i počeli polako da razgovaramo o svemu, prijatelj me je udario po nozi i rekao da je gladan, a čim su to ljudi iz Dinama čuli, odmah su prekinuli pregovore i njemu osigurali hranu. Moram priznati da sam se u tim trenucima pitao na što će sve to izaći”, priča nam i potom nastavlja:

“U toj pauzi tadašnji sportski direktor Ivan Bedi mi je rekao: ‘Miro, nemoj sada da dogovorimo 15 kuna, a da sutra bude 20’. Prijatelj čim je to čuo odmah je ustao i rekao: ‘Čega 15? Čega 20?’, a Bedi onako iznenađen njegovom reakcijom objašnjavao je da je ustvari karikirao. Nije želio da danas dogovorimo jedno, a sutra da bude nešto drugo. Na to sve potpisali smo četvorogodišnji ugovor vrijedan milion maraka, dok je Jedinstvo na ime obeštećenja dobilo 300 hiljada. No, problemi su tek uslijedili kada se sve to završilo, pošto sam dugo morao tražiti automobil koji sam parkirao u Zagrebu.”

Kako je izgledao početak u Dinamu?

“U početku je to bilo san. Bila je to za mene ogromna promjena. Kada sam prvi put ušao u svlačionicu sve mi je izgledalo kao na TV-u. Poznao sam odmah Edina Mujčina, pošto je tad igrao za reprezentaciju Bosne i Hercegovine, kao i Nermina Šabića. Bili su mi od velike pomoći, posebno Edo (op.a Edin Mujčin), koji je jedan veliki gospodin. S nama su u klubu bili tad Eduardo Da Silva, Boštjan Cesar, pa Niko Kranjčar. To su sve bili maloljetnici, nisu imali vozačku, pa sam ih često poslije treninga vozio kući.”

Šta se desilo u Dinamu?

“Oni su u meni vidjeli potencijal, imali su planove sa mnom, ali teško je sada reći zašto nisam uspio. Imao sam i nekih pehova. Recimo, poslije dvije godine, kada sam se taman ustalio, na utakmici u Osijeku me je bez razloga udario jedan navijač. Pretrčao je tridesetak metara, prvo me udario šakom u zatiljak, pa zatim još i nogom na zemlji. Zadobio sam tad potres mozga, bio u nesvijesti… To me je malo izbacilo iz ritma, kasnije se bilo teško vratiti, pa je raskid ugovora bio najbolje rješenje.”

Kajete li se danas što ste otišli u Dinamo?

“Iz ove perspektivne, pogriješio sam što sam otišao u Dinamo, jer sam preskočio malo više stepenica. Meni kao tada mladom igraču je bilo bolje da sam otišao u neki manji klub u kojem bi imao više prostora, ali šta je tu je. Vrijeme ne mogu vratiti.”

Imali ste još ponuda pored Dinama?

“Nakon odličnih igara u Jedinstvu imao sam vrhunske ponude na stolu. Ako ćemo gledati s finansijske strane, najbolja je bila od Marsonije, čiji čelnici su mi u Bihać samo za potpis donijeli kofer u kojem je možda bilo oko 300-400 hiljada maraka. Zvali su me i Sturm, Rijeka, Roda Kerkade, pa Zagreb, no sudbina je htjela da odem u Dinamo.”

U tom periodu i Juventusu ste bili zanimljivi.

“Ljudi iz Juventusa gledali utakmice Jedinstva protiv Ceahlaula, jer je malo nedostajalo da mi budemo njihov protivnik u Intertoto kupu, a navodno sam im ja tada zapao za oko. Tražili su da dođem u njihov kamp za igrače do 21. godine, bili su u kontaktu sa Hamdijom Abdićem Tigrom, no na kraju nije ništa bilo od toga.”

Zarađivali ste 250 hiljada maraka po sezoni. Sigurno su i apetiti postali veći.

“Tako to ide. Provodio sam se, trošio nemilice… Maštao sam i o nekom boljem automobilu, bio sam odlučan da se počastim, ali mama pokojna je bila protiv toga i na kraju sam ohladio. U tom periodu moji saigrači su imali strašne limuzine, bolja od bolje, dok sam ja vozio Golf 3 kojem je retrovizor bio zalijepljen.”

Bili ste i član A reprezentacije Bosne i Hercegovine. Debitovali ste protiv Irana, u svom Bihaću.

“Prvu i posljednju utakmicu sam odigrao 2001. godine. Bila je to utakmica protiv Irana pred punim stadionom u Bihaću, a meni se posrećilo da odmah u debiju postignem pogodak. Tadašnji selektor Mišo Smajlović me pozvao još jednom, ali iz Dinama me nisu željeli pustiti jer nije bio UEFA-in termin. U reprezentaciji je tad bilo odličnih igrača poput Mirze Varešanovića, Saše Papca…”

Šta biste izdvojili kao najbolje, a šta kao najgore trenutke u karijeri?

“Bilo je dosta lijepih trenutaka, počevši od Intertoto kupa sa Jedinstvom, zatim transfera u Dinamo, do šampionske titule sa Širokim Brijegom. Nerado se sjećam ispadanja sa Jedinstvom iz Premijer lige, a posebno mi je teško palo što su me kasnije optužili da sam prodao utakmicu, što nema veze sa istinom. Ne znam zašto…”

Kako gledate na današnju situaciju u matičnom klubu Jedinstvu?

“Nije mi lako gledati Jedinstvo u situaciji u kakvoj je danas, jer sam u tom klubu počeo igrati, proživio mnogo lijepih trenutaka… Po mom mišljenju, Jedinstvo se treba vratiti u niži rang i da se onda pravi neki plan za dalje. Ovako mi izgleda besmisleno. Jedinstvo nije počelo propadati sad, već od 2000. godine, vidjelo se da nedostaje jasan plan, strategija… Grad Bihać je davao novac, to nije sporno, ali ne može se osloniti samo na to. Ja sam imao želju da pomognem, da nešto napravim, međutim nije ispalo onako kako sam želio, štaviše, na kraju su me optuživali za razne stvari. To nema nigdje na svijetu.”

Pratite li danas Premijer ligu BiH, kako Vam se čini?

“Ako uporedimo s ranijim godinama, Premijer liga je danas mnogo bolja i kvalitetnija. Meni se, iskreno, ne sviđa jedino ovaj sistem takmičenja, jer kada dođe završnica sezone imaš klubove koji se nemaju za šta boriti. Što se tiče klubova, Sarajevo je vidim došlo sebi, ima odličan tim kao i Željezničar,  ali zna se da bih ja volio da prvenstvo osvoji Široki Brijeg. To je najbolje organiziran klub. Vežu me lijepe uspomene za period kad sam igrao na Pecari.”

Za kraj, gdje ste danas?

“Ostao sam da živim u Bihaću, gdje sam zaposlenik Sportskog saveza. Planirao sam i da upišem i trenersku školu, ali vidjet ćemo šta će vrijeme donijeti. Uglavnom, i dalje sam vezan za fudbal.”

5

Anketa

Gdje je pizza najbolja u Bihaću ?

Pogledaj rezultat

Loading ... Loading ...