Faruk Tokumbo Shokunbi, vijećnik u Gradskom vijeću u Bihaću, jedini je tamnoputi političar u BiH. U razgovoru za Klix.ba, Faruk, čiji je otac Nigerijac, a majka Bosanka, iznosi svoju životnu priču, govori zbog čega je ušao u politiku, te zašto se smatra pravim patriotom ove države.

“Rođen sam u Bihaću 1987. godine. Inače sam, kao što se da primijetiti, neobičan lik, a to je zbog toga što mi je otac iz Nigerije. On je ovdje došao na studij, upoznao moju mamu, vjenčali su se i ja sam se rodio. Moja mama je rođena Bišćanka”, priča Faruk.

Nije imao neugodnih iskustava

Faruk je cijeli svoj život proveo u Bihaću. Dijete je ovog grada i presretan je zbog načina kako je prihvaćen u njemu. Ističe da skoro nikad tokom svog djetinjstva ili školovanja nije imao neželjenih ili neugodnih situacija zbog svoje specifičnosti i pojave.

“Bilo je nekih izolovanih slučajeva od strane pojedinaca, koji nisu ni vrijedni spomena. Sve ostalo su samo pozitivni primjeri i nikad se nisam osjećao ugroženim na bilo koji način. Štaviše, osjećam se privilegovanim zbog načina na koji sam prihvaćen, što svakako za Bihać nije ništa neobično, s obzirom na to da je to otvoren grad, kako za mene, tako i za sve ljude drugih boja i religija”, kaže Faruk, napominjući i da sam njegov ulazak u Gradsko vijeće Bihaća to može potvrditi.

Na pitanje otkud u politici, Faruk kaže da je imao ponudu prije četiri godine da se angažuje u politici, iako prije toga, kako veli, nikad sebe nije vidio u ovoj branši.

“Na prvu sam rekao nema šanse, nisam ja taj tip. Jednostavno, na politiku nisam gledao blagonaklono, kao i većina naših građana. Ipak, kroz promišljanja i razgovore sa svojim najbližima rekao sam sebi: ‘Zašto da ne?!’, i ušao sam u tu priču sa najiskrenijim namjerama i čistog obraza da pokušam, u skladu sa svojim mogućnostima, promijeniti stvari u pozitivnom pravcu”, priča Faruk, dodajući da je u današnjem periodu mana imati epitet političara.

Vijećnik u Gradskom vijeću Bihaća

Iako nije bio visoko pozicioniran na listi, Faruk je tada dobio značajan broj glasova građana Bihaća i prošao u Gradsko vijeće.

“Mene je narod već tada dosta poznavao, dakle kao osobu, i vjerujem da je to utjecalo na njihov odabir. Naravno, bilo je sigurno i onih koji su glasali za mene samo zbog eventualne simpatičnosti i specifičnosti, ali nadam se da je to bila jedna manjina, jer više volim da mi ljudi sude kroz parametre kakva sam osoba, a ne kroz religiju, boju kože, nacionalnost, itd”, ističe.

Za četiri godine bavljenja politikom doživio je brojne pozitivne i negativne strane, shvatio da za politiku treba imati “dobar želudac”, ali i da nije siguran da li će nastaviti svoj politički angažman.

“Kroz razgovore sa ljudima i njihovim reakcijama stekao sam utisak da su zadovoljni mojim angažmanom i da sam opravdao povjerenje koje su mi ukazali”, napominje.

On smatra da je bolje da se što više mladih ljudi uključuje u politiku, ali onih sa iskrenim namjerama, a ne, kako kaže, sa privatnim interesima.

“Može se čuti glas mladih ljudi, samo treba biti dovoljno glasan. Najglasniji će se uvijek čuti, zasigurno. S druge strane, bojim se da, ipak, kao država ne idemo u dobrom smjeru. Rekao bih čak da svi putevi vode van iz Bosne i Hercegovine, pogotovo za mlade ljude. Daj Bože da griješim. Upravo zbog toga se nadam da će se, što prije, nešto radikalno promijeniti u ovoj državi”, konstatira Faruk.

“Bihać i Una su moj život”

On ističe da se smatra se stopostotnim patriotom ove države, bez obzira što je drugačije boje kože.

“Da se ne pogledam u ogledalo ne bih rekao da sam drugačiji. Tu su mi svi prijatelji, prihvaćen sam u najboljem mogućem smislu u ovom gradu. Jednostavno, jedna mlada osoba željna boljeg života, volio bih ostariti ovdje uz porodicu. Nadam se da će ostatak mog života biti vezan za Bihać. Una je moj život, kraj nje provodim 90 posto vremena u ljetnom periodu“, priča Faruk na tečnom bosanskom jeziku i mnogima specifičnim bihaćkim akcentom.

On ističe da ima mogućnost da napusti ovu državu i odseli se u SAD gdje mu otac radi i živi.

“Još 2006. godine sam dobio mogućnost da idem u Sjedinjene Države, jer na osnovu oca imam svu potrebnu dokumentaciju i papire. Ali evo već 10 godina odolijevam tome svemu jer imam preveliku želju da ostanem ovdje, da dijelim sudbinu svih naših sugrađana i da se borim za bolje sutra. Ovdje ima dobrih ljudi i onih koji mogu napraviti promjene“, kaže Faruk.

Od porodice u Bosni i Hercegovini ima jedino majku, djevojku i puno prijatelja i to mu je, kako kaže, najveće bogatstvo.

“Ja sam inače profesor tjelesnog odgoja, malo sam radio u struci, a imam i godinu dana radnog iskustva. Ali znate kako to ide kod nas, sa ugovora na ugovor, i veoma je teško doći do nekog stalnog zaposlenja. Kažu, može se kroz politiku, ali eto, ja nisam. I neću sigurno. Svako ima svoju nafaku i doći će to sve na svoje”, poručuje Faruk.

Za kraj razgovora kaže da nikad nije bio u Nigeriji, te da mu je potajna želja posjetiti i ovu državu i upoznati brojne članove svoje porodice u njoj.