Hoće li bosanski dvorac Ostrožac ikada biti rekonstruisan?


Bišćanin Almir Kurtović u knjizi priča historiju porodice Berks i dvorca koji treba biti kulturno-povijesni dragulj BiH.

Bišćanin Almir Ami Kurtović (38) je sa porodicom preselio u Švicarsku 1991. godine, gdje i danas živi i radi. Sve te godine u tuđini nisu mogle da pokidaju emotivne veze sa domovinom, pa svaki slobodni tren koristi da provede u rodnom kraju na Uni.

Radio je dobrovoljno na mnogim akcijama, između ostalog na dvije Međunarodne kolonije Stari gradovi USK, projektirao je i dao izraditi monumentalan spomenik Lotharu von Berksu, koji je trebao biti postavljen na mjesto njegovog pokopa u Ostrošcu, no do danas spomenik nije postavljen.

Cijelo vrijeme se bavi istraživanjem i proučavanjem povijesti svoga kraja, te je od 2013.-2016. Radio na svojoj prvoj knjizi – pl. Berks i Ostrožac – tragovima jedne obitelji.

Nekako ste od djetinjstva zaljubljeni u stari grad Ostrožac. Prvo ste počeli sa fotografijama i izradama razglednica sa motivima Starog grada i zamka na Ostrožcu, a zatim evo privodite kraju i svoju knjigu upravo o starom gradu Ostrožac, O kakvoj se knjizi zapravo radi i kako se rodila ideja za takvo nešto?

– Priznajem, da sam se u Ostrožac „zaljubio“ zbog dvorca, tog jednog i jedinog kojeg imamo u našoj državi. Gradova i kula, njihovih ruševina imamo jako mnogo i kroz svu ovu priču sam ja morao sebe da sortiram, gdje po zainteresiranosti pripadam, pripadam u ono vrijeme romantizma i historicizma definitivno.

To mi je toliko fascinantno i eto imao sam priliku da i u našoj zemlji i u našem kraju između Bihaća i Cazina uživam u tom historicizmu, jer je dvorac na Ostrošcu historicistička građevina. Radi se o znanstveno-popularnom djelu.

Uvjeren sam, da će knjiga kao takva, oduševiti mnoge zaljubljenike u naš kraj, njegove prirodne, kulturne i povijesne vrijednosti. Ideja o izradi knjige se nekako formirala kroz duži period. A konačno sam započeo rad na toj knjizi 2013. godine, na inicijativu unuka posljednjeg vlasnika imanja Ostrožac.

Napominjem da bih terminologiju „stari grad“ preporučio da se izbaci iz upotrebe i zamjeni sa „grad, zamak, dvorac“ shodno onome o čemu govorimo. Ako mislimo na cjelokupan Ostrožac kao kulturno-povijesnu građevinu, onda možemo govoriti o „ostroškom gradu“ ili „grad Ostrožac“ – ako mislimo na nadogradnje iz Austrougarskog perioda, onda možemo govoriti o zamku ili dvorcu Ostrožac.

Ko je obitelj Berks i zašto je ona toliko važna kada je u pitanju kulturno-povijesni kompleks Ostrožac, pa ste njeno ime uvrstili u sami naslov vaše knjige?

Kada govorimo o „ostroškim Berksovima“ onda mislimo na onog čovjeka koji je svojim političkim, društvenim i kulturnim djelovanjem ostavio traga na našem prostoru. Carski vitez Lothar pl. Berks rođen je u Sunji 1850. godine, kao i njegov otac Martin pl. Berks, stupio je u redove carsko-kraljevske vojske.

Učestvovao je u pohodu Austrougarske na Bosnu. Bio je šef policije grada Sarajeva, proglašen je za počasnog građanina našeg glavnog grada 1888. godine, jedan je od osnivačkih članova prvog planinarskog društva Bosne i Hercegovine, bio je gradonačelnik u Brčkom i okružni načelnik u Bihaću, Vitez Malteškog reda i tako dalje.

Kada se je sa svojom obitelji iz Brčkog preselio u Bihać, da otpočne svojim djelovanjem kao bihaćki okružni načelnik, nastanio se na drugom katu zgrade „Konak“ u kojoj je bila smještena okružna vlast.

Berksovi potiču iz Engleske, tamo su bili „Earl of Berkshire“, kao rimo-katolici pobjegli su sa Britanskog ostrva na Evropsko kopno u provinciju Brabant – u današnjoj Nizozemskoj. Tamo nailazimo na Willhelma van Bercka ili Berksa čiji je sin Abraham de Berks rođen 1623. godine, oženio Katharinu de Jacobi, i nosio je kao plemić grb sa zlatnim štitom, tri crna prstena i trnom ispod njih.

Njegov sin, Johann Peter von Berks ženi unuku velikog slikara Antoina de Pesne i počinje nositi novi obiteljski grb zasebno, štit ukoso podijeljen na crveno i zlatno polje, na zlatnom polju crno sidro. Njihov sin Peter Thomas Maria von Berks 1752. godine dobija titulu carskog viteza, njegov sin Martin Lothar vitez von Berks sa svojom suprugom Elisabethom Mariom Annom dobija sina Lothara vizeta von Berksa, dakle „našeg“ nekadašnjeg okružnog načelnika.

Njegova supruga, Isabella pl. Berks, rođena Adamović–Čepinska nije mogla da podnese činjenicu da živi u upravnoj zgradi u stanu, s obzirom da je rođena u očevom dvorcu u Velenju i potječe iz barunske obitelji, ona je maštala o raskošnom smještaju. Moram da istaknem činjenicu da je upravo ona bila ta, koja je sticajem okolnosti, od Mehmed bega Beširevića kupila oronuli grad Ostrožac, dala ga obnoviti i po pitoresknom nacrtu i osobnoj mašti, na ostacima osmanskih kula i zidina, dozidati raskošan i romantičan dvorac, kakav je jedinstven u našoj zemlji.

Kupovina ostroškog grada, obnova, izgradnja novog dvorca i svih pratećih sadržaja, Isabellu pl. Berks stajala je 290.000.— austrougarskih kruna. Priča se da je u izgradnju svog veleljepnog dvorca uložila „čitav svoj miraz“…

Zašto je obitelj Berks toliko važna kada je u pitanju grad Ostrožac?

– Pa ne bih rekao da je „toliko važna“, ali moram istaći, da je to do sada bio neosvijetljen aspekt naše lokalne povijesti. Naravno da su u tom kontekstu važni, naravno da je važno biti upoznat našom neposrednom poviješću. Kada se do sada govorilo o „tim Švabama“ – znalo je to poprimiti nekakvu malo da kažem, ružnu konotaciju, govorilo se o nekakvim ljudima koji su eto bili tu, ostavili to što su ostavili i nema ih više. Vidite da nije tako. Oni su tu! Njihovi potomci, ne daleki rođaci, neki tamo, nego unuk posljednjeg vlasnika.

Tu imamo imena i prezimena, datume rođenja, smrti, događanja, radosti i tuge, uspjehe i tragične nesreće i događanja kao svakog drugog čovjeka. To su ljudi, i htjeli mi to sebi priznati ili ne – u Drugom svjetskom ratu i odmah poslije, je tim ljudima načinjena velika šteta, i nepravda. Oteta im je imovina, privatno, na legalan način stečena imovina, koja je postala „državna svojina“.

Ja sam imao tu sreću, to zadovoljstvo da 1996. godine upoznam unuku okružnog načelnika Berksa, Julijanu Petrović, rođenu pl. Berks, kada čujete tužnu životnu priču budete svjedok tih teških emotivnih stanja, sjete i prisjećanja na njeno djetinjstvo u tom njihovom domu, onda vam nije svejedno. Sad sam i previše oduljio, zastao bih ovdje i ostavio detalje za sve zainteresirane, kada izađe, da pročitaju knjigu.

A sada malo o starom gradu Ostrožac. Kako je nastao Stari grad i kako se razvijao – ko je sve prošao kroz njega i ostavio trag na njemu, neke zanimljivosti i slično?

– Po prirodi sam morao da se bavim i poviješću, pa sam eto pročitao, a to mogu svi, to nije nikakva tajna niti nekakvo otkriće, da je na Ostrošcu navodno još u rimsko doba postojala gradina, neka vrsta odbrambene građevine i to, kako navode, još 405. godine prije naše ere. Zvanično se spominje u listinama 1286. godine kao posjed knezova Blagajskih Babonića.

U to vrijeme je već bila izgrađena obla kula, sa zanimljivom skulpturom zmaja koji u podnožju kulu opasuje te sam sebe grize za rep… mistična simbolika. Vjerovatno je oko te kule bilo izgrađeno zidno platno za manjom kapikulom, te je unutar zidina bio smještaj za manju posadu.

Po tipu gradnje, nije bio sigurno raskošna rezidencija knezova, nego više utvrđena točka za odbranu posjeda/teritorija. Godine 1577. grad Ostrožac osvaja Ferhat paša Sokolović, da bi ga već godinu kasnije štajerski general Georg von Khevenhüller vratio u carstvo.

Inače, potomak ovog Georga, grof Khevenhüller i danas živi na njihovom gradu „Hochosterwitz“ kod Gradeca. +

Ipak, slaba posada i previranje u njemačkom carstvu doveli su do toga da je jedna utvrda za drugom padala pred Osmanskom silom, pa tako i Ostrožac. Skoro dva i pol stoljeća Ostrožac drži plemenita obitelj Beširević, a njihove age u ime svojih kapetana kao dizdari (Dizdarevići) upravljaju Ostrošcem.

Još 1661. Petar Zrinski juriša na Ostrožac, ali ne može da ga pridobije, razvaljuje ga većim dijelom i vraća se bez uspjeha. Te ruševine ondašnji kapetani zanemaruju, pa kompletan brijeg koji se kao klin u pravcu sjever-jug pruža prema Uni opasuju visokim zidinama, na zapadu zidaju dvije velike tabije, na jugu dvije jake četvrtaste kule, na istoku još jednu tabiju, i na sjevernom dijelu dvije kapije, koje čine tijesno predvorje.

Na jugu je izgrađen konak, a na sjeveru u prostoru nastalom gradnjom zidina, gradi se džamija. To se sve desilo sredinom 18. stoljeća. Sredinom 19. stoljeća grad je razvaljen i napušten. Ukinute su kapetanije i Ostrožac kao vojna građevina je izgubio svoje svojstvo, bijaše napušten i prepušten zubu vremena.

Sve do 1899. godine, kada su počele nagodbe oko kupo-prodaje između Mehmed bega Beširevića i Isabelle von Berks. Berksovi su u svoj novi dom uselili krajem marta 1902. godine. Živjeli su tu sve do 1933. godine, te su se preselili u Podgorač, na drugo imanje u Slavoniji. Do izbijanja Drugog svjetskog rata su u Ostrošcu provodili ljeta.

U januaru 1943. godine u dvorcu boravi Josip Broz Tito sa Vrhovnim štabom, a u pratnji je i hrvatski književnik Vladimir Nazor. Samo nekoliko sedmica prije dolaska Tita, partizani su mlađeg brata vlasnika Berksa pokupili i odveli na strijeljanje u Bihać. Na Repušinama je još živ bačen u masovnu grobnicu sa ostalim žrtvama.

Tri mjeseca kasnije je vršeno iskopavanje, identifikacija i premještanje leševa gdje je Berks pronađen, ali nismo uspjeli saznati, ko ga je identifikovao niti gdje je njegov leš premješten. Nakon rata, počinje novo poglavlje Ostrošca – ono „narodno“… Postao je državna svojina, u njemu je jedno vrijeme dom za ratnu siročad, pa nešto kao sanatorij za umne bolesnike, pa se pokreće Kolonija skulptora Ostrožac i gradi se zgrada osnovne škole „Munib Muranović“ u velikom dvorištu odmah uz drevnu utvrdu.

Zaboravio sam napomenuti, da je okružni načelnik, Berks umro 1920. godine, te ga je supruga Isabella ukopala u gradu Ostrošcu. U vrijeme školovanja unutar zidina grada, na mjestu Berksovog groba salivena je betonska ploča i na njoj izgrađen kao kiosk, gdje su prosvjetni radnici pili kafu, možda i ne znajući šta se tu ispod njih nalazilo. Ostrožac je dakle jedno strašno zanimljivo mjesto, pohodile su ga mnoge znamenite ličnosti, knezovi, baruni, grofice i barunice, revolucionari, pjesnici, kipari – i svi, na svoj način, bili su opčinjeni ljepotom i njegovim položajem.

Šta se može učiniti da se ovaj kulturno-historijski spomenik spasi od propadanja i kako to učiniti kada su državne institucije i ljudi koji ih vode nezainteresirani za to? Možete li vi u tome pomoći sa direktnim uplitanjem Austrijanaca?

– Ima više načina da se Ostrožac uredi. Da se razumijemo, Ostrožac spasiti od propadanja, to se ne može, jer je ono najinteresantnije za posjetioce već propalo, skroz na skroz. Tamo nema ništa više što bi se moglo očuvati ili popraviti, spasiti.

Ostrožac je mora temeljito rekonstruirati i to na osnovu postojeće dokumentacije, nekoliko crteža i autentičnih fotografija.

Zamak je opljačkan, porušen, obezvrijeđen. Svaki put kada sam odilazio na to divno mjesto, primijetio sam da jednostavno nešto fali. Kamen, cigle, oluci, žice, sve se čupa i odnosi. Ima, doduše, ljudi koji svoje vrijeme ulažu, te kose travu čiste i održavaju. Jedan čovjek koji je bezbroj vremena uložio, da to mjesto izgleda čisto i primamljivo onoliko koliko se to može.

Znači vodi se računa. Čisto je, uredno i lijepo. Zahvaljujući pojedincima koji svojim mukotrpnim radom čiste i spremaju to mjesto za posjetioce.

Ostrožac bi mogao biti kulturno-povijesni dragulj našeg kraja, cijele države. Ja bih sigurno mogao pomoći u tome, da sa prijateljima, koji su voljni i željni da preuzmu Ostrožac, u njemu osposobe adekvatan sadržaj za širu publiku, posjetioce kako iz naše zemlje tako i iz inostranstva. Potrebna je samo volja naših lokalnih vlasti, da pozovu na saradnju, da stvore okvire za zdrav i napredan rad, a svi razumijemo šta to znači. Ostrožac bi bio nešto posebno u svakom smislu.

Kada možemo očekivati da knjiga izađe i da li će biti dostupna i na bosanskom jeziku?

– Upravo sam dobio obje recenzije za knjigu. Završena je lektura na našem jeziku, te je treba dopuniti. Pitanje je samo još nekoliko sedmica, da je predamo u štampu te da vjerovatno u junu mjesecu organiziramo promociju knjige, najradije po mogućnosti u Ostrošcu.

Uvjeren sam, da će javnost o tome biti blagovremeno obaviještena. Vrijeme je da se ta knjiga nakon tri godine rada na njoj, pojavi na tržištu.

/Al Jazeera

20

Anketa

Gdje je pizza najbolja u Bihaću ?

Pogledaj rezultat

Loading ... Loading ...