Krajina, ljuta zemlja ljutih ljudi

stav.ba

Krajišnici su poznati po velikoj hrabrosti i inatu, ali i po temperamentu i nemirnoj naravi. Nekad ih je to znalo skupo koštati, a nekad im je pomoglo u odbrani časti, vjere i domovine. U krajiškim junačkim pjesmama opjevani su mnogi heroji, a iz tih pjesama možemo razumjeti stvarni život u tim burnim vremenima.

I u historijskim dokumentima i u epskim pjesmama zabilježena su i opjevana česta ratovanja i uzajamni upadi junaka prema Lici, Krbavi i Dalmaciji, odnosno prema teritoriji Bosanskog pašaluka. Većina opjevanih junaka Krajišnika nije samo poetska fikcija, već su stvarne historijske ličnosti. “Mitska slika doživljaja života kod narodnih pjesnika tog vremena ujedno je i slika obilježja života tog vremena koju otkrivamo u brojnim historijskim izvorima. Svakodnevna zbilja na krajištu Osmanskog carstva bila je okarakterizirana ratničkim načinom života, tako su bojevi i mejdani, otmice i otkupnine, haranje i napadi s obiju strana bili ono što čini život Krajišnika i ono što je oformilo njihov specifični mentalitet”, navodi Amra Memić u djelu Krajiška junačka epika.

O tom životu najbolje svjedoče stihovi epske pjesme Lički Mustajbeg i Orlanović Mujo.

“Oj, Krajino, krvava haljino,

sa te uvijek započinju kavge,

s krvi ručak, a s krvi večera,

svak krvave žvače zalogaje,

nikad mirna danka za odmorka.”

O socijalno-historijskoj genezi bošnjačke epske pjesme Rašid Durić kaže: “Ova je epika nastajala kroz ratničku borbu muslimanskog stanovništva protiv hrišćansko-krišćanskog, kroz duhovnu potrebu da se i junačkom pjesmom odbrane svoji interesi, da se opstane na području svoga porijekla u muslimanskoj duhovnosti.”

RATNIČKI DUH I NEMIRNA NARAV

Postoji narodna predaja koja je kružila među starim krajiškim pjevačima, prema kojoj je začetnica krajiške junačke epike ustvari misteriozna ljepotica u pjesmama opjevana kao Ajka djevojka s Udbine, za koju neki tvrde da je knjigu pjesama dala nekom, pa su se onda te pjesme tako i proširile, a drugi tvrde da su joj iz svih krajeva dolazili pjevači i od nje pjesme primali.

Luka Marajinović, hrvatski etnograf koji je sakupio i objavio hrvatske narodne pjesme što se pjevaju u gornjoj Hrvatskoj krajini i Turskoj Hrvatskoj, upustio se u bezuspješnu potragu za misterioznom knjigom napisanom na turskom jeziku, za koju se pričalo da je u posjedu ostrožačkog bega Beširevića, koji je kasnije u narodu ostao poznat po tome što je prokockao cjelokupno imanje i na kartama izgubio Stari grad i najljepšu srednjovjekovnu kulu Ostrožac. “Stoga se može razumjeti pripovijedanje četverice pjevača da je začetnica ovih pjesama Turkinja djevojka s Udbine, ‘Ajka blidolika’. Jedni kažu da je knjigu pjesama nekom dala, drugi kažu da su pjevači k njoj dolazili i od nje pjesme primali. Mi smo i takvoj knjizi pjesmarici u trag ulazili. Do sada bez uspjeha, ali je svakako vrijedno bilo ovo spomenuti.”

Poznati hrvatski historičar Radoslav Lopašić nam u svom djelu Bihać i Bihaćka krajina: mjestopisne i poviestne crtice iz 1890. godine donosi svjedočanstva o nekim najpoznatijim krajiškim junacima: “Dugotrajni otvoreni rat s Turskom zaključen je mirom, sklopljenim u Žitvadorogu godine 1606., te su god. 1625. poravnane medje na Krajini između Hrvatske i turskoga carstva… Upravo od tog doba nastojahu kao pomamni krajiški Turci, da razmaknu granice turske i da posjednu gradove i predjele do Gline i Korane, pa i prema primorskoj krajini. Nikada nije bilo na krajini, počev od Dubice i Kostajnice pa sve do Senja i primorja, kao sredinom sedamnaestog vieka, osobito od ono doba, kada se ponajviše na Krajini pjesmom toli proslavljeni turski junaci: Mustaj-beg Lički i buljukbaša Mujo Hrnjica od Kladuše.”

Priča se da je neki sultan pozvao nekoliko krajiških prvaka u Stambol i naredio da svaki sa sobom ponese po torbu krajiške zemlje. Naredio je da tu zemlju prospu po jednoj odaji i prekriju ćilimom. Sjedeći u drugoj odaji, vijećao je s Krajišnicima o prilikama na Krajini, pa kako je u to doba vladao mir s Austrijom, savjetovao im je da i oni budu mirni i da ne upadaju preko granice i ne haraju. Krajišnici su prihvatili savjet sultanov i čvrsto obećali da će se držati sklopljenog mira. Onda ih sultan prevede u onu odaju po kojoj je bila razasuta krajiška zemlja i počasti ih čibukom i kahvom. Čim su sjeli na krajišku zemlju, odmah se uzjoguniše i otkazaše posluh. Razjaren sultan uvidi da je s ovim svojeglavim ljudima suvišno svako savjetovanje i otpusti ih. (Husein A. Šehić, Hasan-aga Pećki i druge pripovijetke)

Da je krajiška narav stoljećima pravila probleme, prije svega samim Krajišnicima i njihovim liderima, svjedoči historija, a ona je zabilježila da su krajiški kapetani svojim odnosom prema zvaničnoj turskoj carevini, kao i u pogledu međusobnih svađa i obračuna, djelovali kao razvaljeno gnijezdo ljutih stršljenova.

Kapetani su u Osmanskom carstvu bili najistureniji ljudi Bosanskog ejaleta između 1813. i 1826. godine. Odbrana zemlje praktično je ovisila o njima, a najviše ih je bilo u Bosanskoj krajini, koja je, nakon povlačenja Osmanlija s teritorija Mađarske i Hrvatske na teritoriju Bosne, predstavljala prvi bedem i liniju odbrane. Krajišnici su bili svjesni da je odbrana najugroženije provincije turskog carstva u njihovim rukama, a istovremeno su znali da time brane svoju rodnu grudu.

Prema izvještajima austrijskih konzula i pograničnih vojnih vlasti, kapetani su se dijelili na one koji su ispunjavali svoje dužnosti u skladu s naredbama Porte i njenih namjesnika u Bosanskom ejaletu i one “koji su omogućavali protuhama i razbojnicima da radi pljačke upadaju na susjednu austrijsku teritoriju”, ističe dr. Galib Šljivo. Profesor Šljivo navodi: “Nepovoljna slika koju daju austrijski izvještaji o krajiškim kapetanima, a posebno o Hasan-agi Pećkom, svakako je pretjerana, a ponekad i zlonamjerna, ali je ipak činjenica da je u Bosanskoj krajini bilo ljudi, naprimjer Hasan-aga Pećki, koji su dugo djelovali ne samo kao izazivači nereda nego i kao ‘odmetnici’ od svog gospodara sultana i njegovog namjesnika u Travniku. Ovo se može prihvatiti kao činjenica i zato što su austrijski izvještači i sami priznavali da je bilo mnogo onih koji su s područja hrvatske Vojne krajine dezertirali i prelazili na tursku stranu, a zatim se odavali pljačkanju.

Također se ne može poreći i zaključak koji proističe iz austrijskih izvještaja da su bosanskohercegovački kapetani bili međusobno nesložni i da su zajednički djelovali samo u izuzetnim slučajevima kad su im to diktirali interesi. Zbog toga treba istaći da je njihovo ponašanje umnogome zavisilo od politike bosanskih namjesnika koji su povlađivanjem ili strogošću pridobivali jedne, a odbijali druge, ali u svemu tome nije bilo trajnosti da bi se stvorio pokret bosanskohercegovačkih prvaka, bilo u saglasnosti s politikom Porte, bilo protiv nje. Gotovo ne postoje ‘vijesti da su se bosanskohercegovački kapetani ili drugi pripadnici feudalnog sloja sukobljavali među sobom oko imanja i kmetova. Takve vijesti potiču jedino iz Hercegovine, gdje je zabilježeno da je bilo otimanja oko područja plodne zemlje.” Po svemu sudeći, spominje dr. Šljivo, do sukoba je dolazilo zbog ličnog prestiža i međusobne netrpeljivosti, težnji za ugledom, mjestom u unutrašnjoj hijerarhiji. Slično je stanje među krajiškim prvacima i danas.

HASAN-AGA, SLIKA I PRILIKA KRAJIŠNIKA

O Hasan-agi Pećkom pisali su mnogi ugledni historičari i književnici, među kojima i Ranke, Kunibert, Batinić, Bamogić i drugi. Hamdija Kreševljaković u svojim spisima daje značajno mjesto Hasan-agi Bešireviću Pećkom kao saborcu Husein-kapetana Gradaščevića – Zmaja od Bosne: “U Krajini su čuvene porodice vjere muhamedanske. Tamo su silni bezi Filipovići, tamo Kulenovići, tamo je i porodica Krupa-kapetana. Najposlije tamo u Krajini bosanskoj, preko Une, gotovo do suve granice nalazi se i malo mjestašce sa tvrđavicom, koja se zove Peć. Tu je stanovao ponos junaštva od strane muhamedanaca; tu je do 1832. godine živio čuveni i slavni Hasan-aga Krajišnik.”

U svojim istraživanjima o Hasan-agi Bešireviću Pećkom, od svih historičara, najdalje je otišao prof. dr. Galib Šljivo. Kao izrazito pozitivnu bošnjačku historijsku ličnost, opisuje ga i dr. Ahmed S. Aličić u svojoj knjizi Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine. Njihovi izvori daju obilje činjenica o događajima u vezi s ovom historijskom bošnjačkom ličnosti.

Kapetanije su uspostavljane s ciljem da čuvaju granicu od neprijatelja, a puteve od hajduka i razbojnika – danju i noću. Ova je institucija postojala u našoj zemlji od polovine 16. stoljeća do 1835. godine. Prve kapetanije osnovane su u Gradiški, Krupi, Bihaću, Klisu i Gabeli. Službeno su se zvale po imenu glavnog grada (utvrde) na svojoj teritoriji. Prema tvrdnji Hamdije Krešeljakovića, zna se da je 1829. godine bilo 39 kapetanija na prostoru Bosne i Hercegovine.

Hasan-aga Pećki nije zauzimao položaj kapetana. On je bio samo bogati posjednik imanja – aga, koji je živio od svog rada i svog imanja. Imao je malu kulu i čardak, oko koje se okupljala Krajina i krajiški prvaci. Ova harizmatična ličnost naše povijesti do sada je više privlačila književnike i pjesnike nego povjesničare. O njemu književnici govore i pišu nadahnuto i poetično, dok povjesničari obavještavaju suhoparno i fragmentarno.

Tvrđavica Hasan-age Beširevića nalazila se uz suhu granicu, prema Austrijskom carstvu, u mjestašcu Peć, u kojem je živio sve do 1832. godine, kada je zatočen, a godinu kasnije pogubljen na dvoru sultana Mahmuda II u Istanbulu. Rodio se tridesetih godina 18. stoljeća. Svojim porijeklom ne bijaše vlastelin bosanski, ni iz begovskog roda i poroda. Hasan-aga Pećki, kako su ga Turci u svojim defterima zabilježili – Hasan Behši, za čitavog života zadavao je golemu nevolju bosanskim valijama i austrijskim carskim konzulima. S druge strane, bio je veliki vjernik, do krajnosti odan svojoj vjeri, nije ispuštao nijedan vakat namaza. Sve svoje poslove obavljao je u ime Allaha. I na njegovom bajraku ispisani su pokliči i molbe Uzvišenom:

“U ime Allaha dobročinitelja milostivog! Počinjem u ime Allaha mog najmilijeg i od njega tražim uputstvo da me usmjeri na put istine i ono što je tajna na tom putu! Donosim salavat na mog vrijednog i dobrog poslanika Muhameda, a.s., koji je uništio pogrešan put (stranputicu) istinom. Gospodaru moj, kunem Ti se u Tvoje ime: tražim od Uzvišenog imena Tvog, Gospodaru, podari mi Tvojim nurom (svjetlošću), udijeli mi čast u molbi prema Tebi i život moga srca okruži Tvojim nurom, hvala pripada Tebi Gospodaru, koji nas opkoli Tvojom svjetlošću, svjetlošću istine sa svih strana, hvaljen da si, o moj dobri Stvoritelju! O moj dobri Stvoritelju, neka je hvala Tebi! Skrušeno molim te, Gospodaru, da stignem do cilja putem istine. O moj Gospodaru, sakupio si slavu Kur’ana i meni si dao čast da prenosim svjetlost istine, što sam Ti uvijek zahvalan!” (Bajrak Hasan-age Pećkog pronašao rahmetli prof. Hasan Škapur, viši kustos Muzeja u Prijedoru. Tekst je preveo Jakub-efendija Muhamedi, imam džemata Albanaca u džamiji München.)

Hasan-aga Pećki bio je neobično visokog rasta, goleme fizičke snage, što su veoma respektirali i njegovi prijatelji i neprijatelji. U svakodnevnom komuniciranju s prijateljima bio je odmjeren, pravičan, lukav i mudar. Pravičnost i rodoljublje, kao i odanost prema vjeri muslimanskoj, cijenio je kao posebnu vrlinu ljutih Krajišnika. U određenim prilikama, u otporu prema Turcima ili Austrijancima, znao je pod svoj bajrak okupiti više od 12.000 ljudi, što je u ono vrijeme bila velika sila.


0

Anketa

Koju aplikaciju za dopisivanje najčešće koristite?

Pogledaj rezultat

Loading ... Loading ...