Moja prazna mahala ogledalo je neznanja, neodgovornosti i nedostatka petlje za promjenama

abc,ba
11
21.04.2017. putujem za Bihać iz Sarajeva. Uspio spojiti nešto više od sedmicu dana pred 1. Maj-praznik Rada, lažući profesore i asistente, te navodeći privatne razloge kao glavne faktore za svoje izbivanje sa fakulteta, sve s ciljem, dužeg boravka u rodnom Bihaću. Ako čitate-shvatite. Jebi ga.

Prilazim sa roditeljima ripačkom klancu. Bihać kao na dlanu. Srce udara, jako… Ista emocija i osjećaj kao da se prvi put vraćam iz Sarajeva. I to je dobro. Volim to. Osjećam grad. Doživljavam ga i dalje. On je moj, a ja sam njegov. Što bi veliki Liha rekao: „Bihać i ja smo rođena braća, mi smo jedno“. I jesmo. Zauvijek. Prolazimo duž Ripča. Sa lijeve strane neopisivo i beskrajno lijepa rijeka Una, sa modro plavom bojom o kojoj bih satima i satima mogao da besjedim. Neumorno i neisrcpno. Una koja je dočekivala i ispraćala svakog čovjeka koji je kročio u naš grad. Una je valjda uvijek bila kvalitetan motiv u svrhu umjetnosti ili književnosti, koju su samo velikani mogli da kvalitetno  iskoriste u tu svrhu. Imamo ih, mnogo. Nazvao bih ih nositeljima nekih boljih vremena, za razliku od ovih sada.

Piše: Almir Saračević

Polako ulazim u Bihać. Oči pretvorene u glavne senzore, detaljno opažaju sve oko sebe. Pun pitanja, dosađujem roditeljima. „Kako je ovaj? Kako je onaj? Gdje mi je on? Gdje mi je ona? Kad se ovo izgradilo? Šta li su ovo srušili?“ Stižemo kući. Klasično unošenje stvari u kuću uz predah. Odlučih da prošetam mahalom prije grada i susreta sa bliskim prijateljima. Prođoh pored Brvica, poznatog kupališta u Hatincu, preko mezarja i stadiona gdje smo nekad trošili posljednje atome snage na loptu i ponovo do kuće. Putem kojim sam prolazio, pozdravih izuzetno mali broj komšija, poznanika.  Pri povratku kući, upitah mamu: „Gdje je Ahmed? Gdje je Marija? Gdje je Zora? Hana?  Muhamed? Derviša?“

Ahmed koji je kada bi žarko sunce bdjelo nad nebom, on bi popravljao svoj motor na vani, Marija koju ste mogli vidjeti na prozoru u njenom stilu u svako doba dana, Zora koja bi kao komšinica uvijek prešla pa makar i na cigaretu koju je tako žarko voljela, Hana koja bi se tako elegantno šetkala mahalom spremna za grad, Muhamed koji je bio vrhunski frizer, te Derviša koja te uvijek pozdravljala sa osmijehom. Puna problema koje nikad nisi osjetio na njoj, a znao si i previše o njoj. Prenosim u cijelosti po sjećanju dijalog između sebe i mame:

Almir: Mama, gdje su!?

Mama: Ma ko?

Almir: Ma ovi, što sam ti bolan naveo, ne da mi se ponavljati.

Mama: Aha, oni.

(Tata se smije u pozadini)

Almir: Mislim, možda su tu negdje skrili se, ali ne liči mi to na njih. To je čovječe tradicija da čine mahalu-mahalom. Jel bila Zora? Kako je ona?

Mama: A za Zoru pitaš…

Almir: Pitam i za Zoru, ali i za ostale, ne volim ponavljati. Polako me nervira već sve ovo.

Mama: Zora je otišla.

Almir: Kuda je Zora otišla?

Mama: Otišla je vani. (VANI-čuveni „bosnitiv“)

Almir: Mama, idem van za pola sata, je li ovo neka zezancija ili šta?

Mama: Zora ti je otišla, pozdravila te. Dolazit će, ali nije više tu. Povela je djecu. Muž joj ono državljanstvo neko ima i odmah je u startu lakše. Idi bolan u grad, tek smo stigli. Pričat ću ti.

Bilo je i više nego dovoljno da shvatim o čemu je riječ. Zore nema kao i svih navedenih gore. Patetiku prezirem i ovo nije još jedna klasična patetična priča. Ovo je realnost. Bihaćka realnost. Bosansko-hercegovačka realnost. Šetam i hrabro koračam prema centru grada. Petak uvečer. Ponosno koračam preko bihaćkog poznatog gradskog mosta „Alije Izetbegovića“ sa lijevim pogledom na poznato nekadašnje okupljalište Beton, dok sa desne strane na moj Hatinac koji se nazire u daljini, sa glavnim centralnim žarišnim pogledom na bihaćki zvonik Atnuna Padovskog. Simbolom grada rekao bih. Nalazim se sa prijateljima. Srce obasuto srećom. Prepričavamo događaje i dogodovštine. Jadamo se na fakultete i bodrimo jedni druge istovremeno, pa makar i lažno. Vraćam se kući. Ne tako kasno. Istim onim mostom, istim onim Plandištem, istim onom svojom mahalom. Nigdje nikoga.

Pomislih: „Idioti, mahala mi je prazna zbog vas“. Onda rekoh sam sebi: „Idiote, idi“. Pa uzvratih sam sebi: „NIKAD!“. Koliko god se trudio zanemariti i izbjegavati temu političke scene Bosne i Hercegovine i njene glavne aktere koji djeluju na istoj, neizbježno je. Oni kreiraju ovaj sistem i oni su glavni i odgovorni. Volio bih taj noćni san. San bezbrižnosti i nebrige. San kad me nije briga što mi sugrađani idu i bježe za boljim životom i istrajavaju u tom cilju. A mene jednostavno nije briga. A ja primam enormu cifru novaca u skupštini u kojoj i progovoriti ne znam, a i kad progovorim-pogrešno progovorim, jer ne znam ni vlastiti maternji jezik onako kako treba. Još sam profesor jezika. I nemam stida. To je tako dobar osjećaj. Volio bih taj osjećaj i volio bih da mnogo manje znam, jer me ni blizu ovog ne bi tangiralo, kao što me sad tangira. Ciljam na vlast, ali i ne generaliziram.

Moji tekstovi obično nastanu u trenucima kada mi kažu: „Pusti kraju, biće bolje.“, „Je li te strah?“ ili „Stići će te njihova ruka!“. Često mi to kažu. Posljednja mi je najdraža i tu ruku žarko priželjkujem. Mislim da bi se dobro rukovali.

Živim za dan, kada će narodi Bosne i Hercegovine shvatiti i spoznati svoju moć i naučiti je cijeniti, bilo to preko protesta, izbora ili bilo kojih drugih demokratskih modela ili alata. Ovo nije prazna priča. Ovo su rješenja. Ovo je demokratija koju smo priželjkivali. To što smo ipak u oligarhiji je druga stvar. Recimo da je ovo sloboda izražavanja u svakom smislu. Mi nestajemo. Nas nema. Zahvaljujući vama. Političarima. Moja mahala jeste ogledalo vašeg političkog neznanja i nesposobnosti, kao i nedostatka petlje za istinskim promjenama. I ne, moja mahala nije jedina takva. Bosna i Hercegovina je ogledalo vas. Nedostatak znanja u oblastima poput demografske i socijalne politike konkretno, su eminentni. Očiti. Zaspoliti nekog stručnog ili tražiti savjet istog, ne boli. Sujeta je očito jebena stvar. 

Priča o Bosni i Hercegovini je trebala da završi za mene onog trenutka kada je ratni zločinac došao na vlast u jednoj od njenih općina, ali valjda bosanski inat radi svoje.

Stvar treba nazivati pravim imenom.

Stvar…   Tvar…   Var…   Ar…   R…   Ništa – u ovom slučaju.

Shvatam da istina nije mila, ali istina je jedino rješenje bilo kojeg društva. Ona je jedini istinski brod koji plovi u sigurnu luku. Taj put nije lak, ali i nije nedostižan. Kritička društvena svijest je TEMELJ zdravog društva. 

Neka vam na čast ide i Dervišta i Ahmed i Hana i moja Zora i svi drugi.