Rafteri iz Bihaća među prvima su pritekli u pomoć poplavljenim dobojlijama, ovo pismo uputila im je majka jednog od dječaka koji su spasili
Čujem Bišćani organizuju humanitarni kocert za Dobojlije!
Nije to ona gorka suza koja krene iz straha za život svog djeteta jer mu se bore za život u operacionoj sali, nije to ona suza koja krene kad te strašna sila iznenada razdvoji od tvojih najmilijih i kad ne znaš da li ćeš ih ikad vise vidjeti… ili ona kad u samo 10 minuta izgubis sve sto si ikad imao i ne znaš na koju stranu da se okreneš i kreneš!
To je ona „sretna“ suza koja se nekako izmigolji svaki put kad čujem tu riječ„bišćani“.
Pogledam svog Marka, trogodisnjaka koji je već propatio više nego mnogi za čitav život i opet je sa vječitim osmjehom na licu, sjajnijim od hiljadu sunca, sa zvjezdicama u očima i srcem hrabrijim od hiljadu lavova…
Kaže: „ Vozio sam se u čamcu i cike su nesto pričale a ja se nisam bojao! Neću te nikad više ostaviti mama ti ćes sad uvijek biti sa mnom…“
A ja, majka kao majka, srce se stegne i opet pomislim „bišćani“! Nakon 30h, spasili moje najmilije, moju dušu i život, mog Marka. Vec sam rekla i ponoviću još hiljadu puta ja sam Marka rodila i dala mu život, doktori su mu dali život tri puta i vi sad, kad nam je bilo najteže…
I zato, dragi moji bišćani, hvala što postojite, hvala što ste tu, što ste pokazali da ste LJUDI. Rekli ste mi da ne treba da se zahvaljujem i znam da ste to što ste uradili za mene i za sve Dobojlije, radili srcem pa ću ja umjesto još jednog HVALA da vam obećam da ću kao Markova majka sve da uradim da Marko izraste u ČOVJEKA, čovjeka sa pravim vrijednostima.
U čovjeka kao sto je svaki od vas, hrabar i plemenit. Divni ste i ponosna sam što ste zauvjek dio naših života, ponosna što vas poznajem… Markova mama
