Pogledajte kako je izgledao aerodrom Željava kod Bihaća ranih 70-ih


Vojni aerodrom Željava, najveći podzemni aerodrom i nekadašnja baza Jugoslavenske narodne armije, na granici Bosne i Hercegovine i Hrvatske, u blizini Bihaća, poznatiji je kao Bihaćki aerodrom. U punoj funkciji je korišten od 1968. do 1992. godine kad je uništen aktiviranjem minsko-eksplozivnih sredstava prilikom povlačenja JNA.

Položaj objekta izabran je poslije opsežnih studija pri čemu se najviše vodilo računa o njegovom geostrateškom značaju. Osnovni zahtjev bio je da se mora nalaziti na tadašnjoj jugoslavenskoj geostrateškoj osnovici: dovoljno u dubini državnog teritorija kako bi se moga dugotrajno i uspješno braniti, a ravnomjerno udaljen od najvažnijih strateških ciljeva i objekata. Prilikom izbora lokacije idejnim tvorcima i projektantima išlo je na ruku to što se upravo u tako projektiranom pojasu nalazilo nekoliko povoljno razmještenih planina. Izbor je pao na Plješevicu. Njen geomorfološki sastav bio je idealan za takvu vrstu objekata, što je pak, s druge strane, pred graditelje postavilo vrlo teške, ali ostvarive zadatke i terenske radove što se kasnije i potvrdilo.

Projektiranje, odnosno razrada osnovne ideje, konkretizira se 1954 godine, poslije odluke političkog i vojnog vrha. Godinu dana kasnije zapovjedništvo ratnog zrakoplovstva formirala je komisiju koja je, razmotrivši taktičko-tehničke uvjete, predložila izradu projektnog programa i projektne dokumentacije. Zadatak je predviđao smještaj dvije do tri pojačane eskadrile lovačkih zrakoplova sa svim pripadajućim i neophodnim pratećim prostorima. Glavni projekt proširen je zahtjevom za izgradnjom još tri objekta koji bi služili za smještaj lovačko-zrakoplovne pukovnije, sastava tri do pet eskadrila, s komfornim smještajem i radom u uvjetima klasičnog i nuklearnog rata, kontrolu letenja i meteorološku stanicu.

Izgradnja je bila uvjetovana sastavom zemljišta, s povoljnom morfološkom slikom – prirodnim uvalama za ulaze i grebenima koji ih razdvajaju. Tijekom izgradnje angažirani su i speleolozi radi premošćivanja pukotina. Najveći problem predstavljale su špilje koje su zahvatile cijeli profil galerije po dubini, širini i visini. Aerodrom je građen do 1968. godine kada je ubrzano, zbog čehoslovačke krize, pušten u rad. Na radovima je učestvovao, u najvećoj tajnosti, veliki broj izvođača. Tijekom narednih godina stalno je dorađivan i osuvremenjivan, a građen je 12 godina.

Taktičko-tehničke osobine bile su impresivne: tri galerije za smještaj 58 aviona međusobno su bile povezane u obliku slova M s produženim srednjim krakom u kojem je bila smještena radiona za popravak zrakoplova i dodatnom galerijom sa strane, svodastog oblika širine u bazi oko 14 metara i visine između 8 i 10 metara. Profil galerija izgrađen je prema dimenzijama aviona koji su posjedali Klek (MiG 21). Na križanjima galerija visina je povećavana na 12 metara. Ostale prostorije raznih namjena, kao i hodnici, bili su širine od tri do 12 metara. Nalazile su se tu među ostalima i skladišta raketa i bombi, tankovi s gorivom, elektrogeneratorska postrojenja, klima komore, kuhinja, učione, liječnik… Ukupna dužina podzemnih tunela (galerija i pomoćnih prostorija) iznosila je oko 3500 metara. Galerije su bile dužine 400, 500 i 350 metara, svaka visine osam metara i širine 20 metara. Pored brojnih glavnih i pomoćnih prostorija za smještaj i rad ljudstva, postojali su centar veze i operativni centri od kojih je jedan bio smješten u kontrolnom tornju, uzidan u stijeni iznad ulaza 2. Objekat je posjedovao vlastitu dizel-električnu centralu, skladište goriva i druge manje objekte. Vanjski dio objekta – aerodrom, sastojao se od pet pista (dvije poletno-sletne i tri poletne) i vojarne u blizini Ličkog Petrovog Sela, koja je, ujedno, bila i logistička baza aerodroma. Baza je snabdijevana kerozinom vlastitim cjevovodom iz vojnog skladišta na brdu Pokoj kod Bihaća; cjevovod je bio dug preko deset kilometara i bio je kompletno inženjerijski i borbeno osiguran. Avioni su unutar objekta razmještani elekto-akomulatorskim tegljačima. Svako mjesto za parkiranje imalo je svoj priključak za punjenje aviona gorivom. Predviđeni su životni i radni uvjeti za namjensko korištenje objekta s punom autonomijom do 30 dana; električna, vodovodna i kanalizacijska mreža, dvije rezervne dizel-električne centrale (jedna od 1000 kVA a druga od 625 kVA), skladišta svih vrsta, te prostor za dekontaminaciju sredstava. Postojalo je 13 klima-komora sa specijalno zaštićenim ventilacijskim šahtovima, koji su ujedno služili i kao rezervni izlazi na površinu terena. Postojali su i šahtovi za otpadni zrak i za ispušne plinove agregata, akumulatorska stanica, ambulanta, spavaonice, protupožarni sustav, itd. Prostorije u unutrašnjosti objekta bile su odvojene s 56 teških pancirnih vrata. Konstruiran je i korišten poseban razglasni i video-nadzorni sustav. Prvi put je kod nas primijenjen ’’aqua sustav’’ za skladištenje mlaznog goriva na vodenim jastucima u pet cilindričnih čeličnih spremnika, svaki kapaciteta po sto tona. Otvor za promatranje iz kontrolnog tornja bio je također posebno osiguran. Teška armirano betonska vrata, koja su odjeljivala galerije od vanjskog utjecaja, bila su smještena u zasebnim nišama sa strane galerija i imala su ugrađene protu-udarne ventile. Zatvarala su se ručno ili električnim putem, a u galeriji 352iae hidraulički. Klimatski uvjeti bili su idealni, s tim što je temperatura iz praktičnih i ekonomskih razloga bila snižena na 18°C. Na vrhu planine nalazio se impresivan radarski položaj i meteorološka stanica, a radari su bili uvezani u jedinstven sistem VOJIN koji je djelovao u sklopu RZ i PZO JNA.

Formacijska postava i upotreba objekta

U bazi je bio smješten 117. LAP (Lovačko-Avijacijski Puk) s 124. i 125. eskadrilom, naoružan tada najsuvremenijim avionima MiG-21 različitih verzija i namjena. Treća eskadrila bila je detaširana u Puli i služila je za obuku pilota. Oni bi po završenoj preobuci bili raspoređivani u elitne jedinice nadzvučne avijacije. Na Željavi je također bila bazirana 352. izviđačka eskadrila koja nije bila u sastavu 117. LAPa. Zbog svoje strateške namjene bila je direktno podčinjena Komandi RZ i PZO. Komanda puka i izviđačke eskadrile bila je smještena u podzemnom dijelu objekta. zapovjednik 117. LAPa bio je po formaciji potpukovnik ili pukovnik, a izviđačke eskadrile major ili potpukovnik. U sastavu aerodroma bila je Zrakoplovna baza (ranga puka) koja je imala jedinice nižeg ranga; one su obavljale pozadinsko, odnosno logističko osiguranje i druge pomoćne i prateće poslove. Komanda baze i pripadajuće jedinice bile su smještene u vojarni udaljenoj tri kilometra od aerodroma, sa skladištem goriva u Pokoju i skladištem raketa i bombi u Vedrom Polju.

Kada se vojno-politička i sigurnosna situacija toliko pogoršala da je bilo očigledno da će se aerodrom naći u bezizlaznom okruženju, s realnom opasnošću da padne u neželjene ruke i bude iskorišten protiv onoga tko ga je do tada koristio, donesena je odluka da se on uništi. To je učinjeno 16. svibnja 1992. godine u pet sati i 30 minuta, s 50-ak tona eksploziva. Piste su minirane u razmacima od 50 do 100 metara, u cik-cak rasporedu. Rušenje objekta bilo je znak da se konačno urušava i čitava država jer je njegovo definitivno napuštanje i totalno uništenje značilo da se odustaje od postojeće geostrateške osnovice, odnosno da dotadašnja država nepovratno mijenja svoj izgled.

Sadašnje stanje

Miniranjem objekata aerodroma i uzletno-sletnih staza aerodrom je u potpunosti stavljen van upotrebe. Stupanj oštećenja varira po objektima. Vanjski objekti su u potpunosti uništeni, a ostaci su vidljivo pod utjecajem atmosferilija i zarasli u žbunje. Iako se na mnogim mjestima vide mjesta detonacija, podzemni objekat Klek miniranjima nije zarušen i u potpunosti je prohodan.

//mojusk.ba


0

Anketa

Da li se osjećate sigurno u vlastitom gradu ?

Loading ... Loading ...