POPULARNI GLUMAC ZLATAN ZUHRIĆ ZUHRA: Kada mi obaveze dozvoljavaju posjetim Cazin

haber.ba

Završio sam dva fakulteta, elektrotehniku i informatiku, ali nikada nisam radio u struci. Jednom sam došao u jednu firmu da instaliram neke programe na kompjutere, a u to vrijeme smo snimali ”Večernju školu”. Kad sam se pojavio na vratima gazda me pitao: „Je li ovo skrivena kamera?“ Onda sam odustao do toga.

On je glumac, komičar i televizijski voditelj, koji nam dolazi iz susjedne Hrvatske, a čije porijeklo je iz Bosne i Hercegovine. Za njega kažu da je kreativan na svakom polju i da se podjednako dobro snalazi u svakom poslu koji započne.

Humorističke serije ”Cimmer fraj” ”Večernja škola” i ”Kud’ puklo da puklo” zasigurno će vas asocirati na Zlatana Zuhrića – Zuhru.

Mali stan

Sa Zuhrom smo razgovarali o njegovim prvim projektima na radiju, školovanju, radu na serijama koje su stekle veliku popularnost i u Bosni i Hercegovini, ali i filmovima u kojima je glumio. Zuhrić nam otkriva koliko je danas teško nasmijati publiku, ali i koliko je bio težak njegov životni put, te zašto ga nakon završenog Fakulteta elektrotehnike klijenti nisu shvatali ozbiljno, piše “Expresstabloid“.

Otac vam je porijeklom iz Cazina, majka iz Dubrovnika, a vi ste rođeni u Zagrebu. Po čemu pamtite vaše djetinjstvo i školske dane?

–To je bila jedna jako čudna kombinacija, taj susret mojih roditelja. Ali eto, tata je studirao na fakultetu u Zagrebu i postao mašinski inžinjer. Mama je radila u to vrijeme u dekanatu i bila je starija od njega osam godina. Moj otac je bio vedrog duha i non – stop se šalio i njoj je to bilo jako čudno. Tako su se i upoznali i vjenčali. No, imao sam lijepo djetinjstvo. Živjeli smo u jednom malo stančiću, a iza te zgrade je bila jedna ciglana i to je za nas djecu bilo genijalno, jer od cigle smo mogli da pravimo svašta. Lijepo sam odrastao.

Kažu li vam da nosite nešto krajiško u sebi?

–Kažu mi, kako da ne. Moram priznati da ja to s ponosom nosim. Krajišnici su fini ljudi, ljudi od riječi, ljudi koji se drže nekih principa. Moj stari je bio takav i to je i meni prenio. Bitno je u životu da se ljudi drže za riječ, a jarci za rogove, a ja se i toga držim danas jer mislim da to donosi puno uspjeha i pozitive kod ljudi. No to je postala rijetkost, nažalost.

Posjetite li Cazin?

–Kada mi obaveze dozvoljavaju naravno da posjetim Cazin. Tamo me dočekaju dobri ljudi iz grada. Oni su ponosni što ja gotovo uvijek ističem da mi je tata uz Cazina a i ja sam ponosan na to. Drago mi je da se Cazin razvija i da ima mnogo poduzetnika. Posljednji put kad sam bio sam dobio med od cvekle i to mi je bilo jako čudno. Onda sam shvatio da pčele lete na cvijet od cvekle i tako proizvode med. Moram priznati da je učinkovit.

Završili ste Fakultet elektrotehnike i informatike. Otkud u glumačkim vodama, jeste li radili u struci?

–Jesam. Završio sam dva fakulteta, elektrotehniku i informatiku, a budući da je otac bio mašinski inžinjer nikada nisam ni mislio da ću ići u glumačke vode. Pa moj prvi angažman na radiju niko nije shvatao ozbiljno, pa čak ni moji roditelji. Prvo sam bio tonac, pa su me zvali da idem u neku emisiju, odakle se izrodio projekat ”Zločesta djeca”. Iz ”Zločeste djece” je nastala ”Večernja škola” i onda sam dobio svoj šou program. Pazite nikada nisam radio u struci. Jednom sam došao u jednu firmu da instaliram neke programe na kompjutere, a u to vrijeme smo snimali ”Večernju školu”. Kad sam se pojavio na vratima te kompanije gazda me pitao: „Je li ovo skrivena kamera?“ Onda sam odustao do toga.

Prisjetimo se ”Zločeste djece”. Kako danas gledate na to?

–Pa to je bio i projekat i pokret. Mnogi ljudi se sjećaju da je tih 80-tih, ne samo u Hrvatskoj, sve cvjetalo na sve strane. Ja se sjećam da je iz Sarajeva došla hrpa bendova, u Splitu se pojavio Dino Dvornik, u Ljubljani je sve bilo za deset, u Sarajevu smo imali Radio ”202”. Svi smo sarađivali. ”Zločesta djeca” su u to vrijeme bila ”kec na jedanaest”, jer se puno kritički i satirički govorilo o svim pojavama. Danas je drugačije, emisije se ukidaju zbog satire, ukidaju se zato što kritikuju vlast.

Vrhunac popularnosti ste doživjeli sa Željkom Pervanom, u serijalu ”Večernja škola”. Koliko vam je zapravo to bila odskočna daska za neke buduće projekte?

–U potpunosti je to bila odskočna daska, jer je kao ideja, ”Večernja škola” bila sasvim novi format. Otkrit ću vam sada nešto. Naime, u ”Večernjoj školi” nikad nisamo imali napisanu niti jednu jedinu riječ teksta, a kamoli neki scenario. Sve je bila improvizacija, sve je bilo ”iz glave” i sve je bilo u tom trenutku i vjerovatno su te emisije zato bile toliko i popularne. Umjesto gledatelja smo naglas govorili neke stvari i zbog toga je vjerovatno ta emisija i bila tako dobro prihvaćena. To je definitivno najljepši period u mojoj karijeri.

Kako ste uvijek uspijevali biti zanimljivi, a unijeti dozu zdravog humora u ovaj projekat, koji se, kako kažete, radio bez scenarija?

–U tom periodu kada smo to radili je bilo jako promjena i psiholoških i socioloških i svakih drugih. Tema za razgovor je bilo jako puno. Dalje, Pervan je bio nezamjenjiv, čovjek koji u sekundi reaguje. Ta naša inspiracija i entuzijazam su bili bezgranični. Malo toga je na kraju i prikazano koliko je zapravo proizvedeno.

Je li za vrijeme emitovanja ”Večernje škole” bilo nekih neugodnih situacija. Biste li danas mogli raditi sličan projekat?

–Čak i ne. Zato kažem da je danas najgore vrijeme za to jer se svi osjećaju nekako jako povrijeđeno, pogotovo što j epolitička korektnost poprimila neki drugi oblik. Pustimo stvari koje ne možemo na komičan i satiričan način kritikovati. Uostalom, cijela Bosna je odrasla na ”Top listi nadrealista”, a mi smo imali sličnu situaciju. Danas se to kao ne smije. Ne smiješ čak ni reći da političar ima masnu kosu, jer on će odmah reagovati. Ovo vrijeme je puno gore nego prije.

Pozorište i film

Šta vam je draže, pozorište ili film?

–To je vječno pitanje. Kao što je atletika kraljica sportova tako je i pozorište nešto što se događa tog trenutka, izađeš na scenu, odradiš predstavu i ne možeš ništa vratiti. Ako si nešto zabrljao gotovo je, ako si uspostavio dobar kontakt s publikom onda je to to. Na filmu je to drugačije. Scene možeš toliko puta ”polirati”, toliko puta ponavljati dok ih ne dovedeš do perfekcije. Što se osjećaja tiče pozorište je pravi osjećaj, a film je kralj kad je priča u pitanju i uživaš naprosto u dočaravanju.

Koliko je danas teško nasmijati publiku?

–Uvijek je bilo teško. Ja se sjećam nekih gostovanja recimo po Bosni koje smo radili Enis i ja. Ako smo mi raspoloženi, a što jesmo bili uvijek, publika to osjeti i osjećaj je s obje strane fantastičan. Bude nam drago kada sretni i zadovoljni odu kući. Tako je bilo na većini mjesta gdje sam nastupao.

Kako se opuštate, ko Vas nasmijava privatno?

–Pa kada bi pitali moju suprugu ili sina sigurno vam ne bi rekli da sam privatno nešto smiješan. Jer kad sve ovo ”izvjetrite” iz sebe postanate dosadan ukućanin koji gleda tv. Mene opušta gledati emisije o morskim psima što me odvede na skroz drugu stranu, ali naravno ima iskrica humora. Na mnoge situacije regujem drugačije. Kada bi neko živio sa mnom, rekao bi sigurno da moj život nije ništa posebno. No, od oca sam naučio da u životu i u najtežim trenucima ima stvari kojima se možeš veseliti i od srca nasmijati.

Enis je fenomenalan

Popularna humoristička serija ”Cimmer fraj”, imala je veliku gledanost i u BiH, no snimljene su samo dvije sezone. Zbog čega?

–Dvije sezone te serije su snimljene i onda se stalo. No, mislim da je tako i bilo planirano. Uvijek imamo problem sa produkcijama. Ako ste primijetili u toj seriji je trebalo biti više eksterijera. Vi ste znali da je to serija iz Dalmacije, ali samo po govoru, jer sve se snimalo u zatvorenom prostoru. Onda su počele neke štednje, tekstovi su postali malo glupi. Mislim da je tu seriju na svojim leđima, kao i ”Našu malu kliniku”, najviše nosio Enis Bešlagić koji je stvarno fenomenalan.


30

Anketa

Koju aplikaciju za dopisivanje najčešće koristite?

Pogledaj rezultat

Loading ... Loading ...