Priča posljednjeg krajiškog kovača: Dursumovi topovi pucaju bh. gradovima (FOTO + VIDEO)

klix.ba
5

Šezdesettrogodišnji Dursum Halilović iz Bosanske Krupe u svojoj kovačko-kolarskoj radnji izrađuje ramazanske topove. Topove pravi od jasenovog i hrastovog drveta sa kovanim metalnim dodacima, a do sada ih je napravio nekoliko komada koji se nalaze širom BiH.

Topove ručno izrađuje: Sigurni i pouzdani

“Neki dan sam isporučio top u Maglaj, koji se koristi i puca svaku noć. Moj top ima i u Bihaću, dva u Cazinu, zatim u Sarajevu, a u ovaj koji dan, top koji trenutno radim, ide za Brčko”, priča Dursum za Klix.ba.

Da bi napravio ramazanski top treba mu, otprilike, mjesec dana. Kako kaže, nije baš lako napraviti top jer je cijela konstrukcija njegovo djelo i svaki detalj ručno radi. Svi topovi su na “isti kalup”, jedino se razlikuju u ručkama koje služe za pomjeranje topa.

Njegovi proizvodi, kako tvrdi, mogu potrajati 100 godina, samo ih treba čuvati od kiše i padavina.

“Moj top ima dva pucnja, jedan po izlasku eksploziva iz cijevi i drugi u vazduhu. Eksploziv je 125 mm i ide oko 300 metara u zrak, nakon čega puca. Cijev je postavljena na 85 stepeni, tako da nema šanse da nekog ugrozi ili da se bilo šta neželjeno dogodi”, objašnjava Dursum sigurnost svog proizvoda, dodajući da je prosječna cijena topa oko 1.200 maraka.

Kovačka tradicija u porodici: Klepanje, oštrenje, izrada točkova, fijakera…

Inače, kovačko-kolarski posao naslijeđe je u Dursumovoj porodici. Njegov otac Ahmet, djed Ale i pradjed Okan bili su kovači. Na tom tragu, Dursum i danas klepa motike, oštri sjekire, pravi fijakere, točkove, plugove za konjska kola, ukrasne saonice, ramazanske topove i brojne druge stvari.

“Za svoju dušu izrađujem fijakere i stara zaprežna kola, a nešto uspijem i prodati. Tako sam jedna zaprežna kola uspio prodati čak za Ameriku, a mojih točkova ima u Njemačkoj, Austriji, Sloveniji i drugim zemljama. Samo Bog zna koliko sam konjskih kola do sada napravio, jer su nekada skoro sva domaćinstva imala konje. Danas kad više i nema konja, najčešće ih pravim onim ljudima koji ih žele postaviti kao ukras”, ističe naš sagovornik.

Koliko god to izgledalo čudno, nastavlja Dursum, za kovački zanat i u savremenom dobu ima posla, dok je za kolarski sve manje.

“Ovaj posao je i dan-danas potreban u svakom mjestu. Sve što je proizvedeno, ciljano je napravljeno da otupi, da se prebije, slomi, odnosno mora se renovirati da može opet obavljati funkciju. Tu nastupam ja, odnosno kovački posao”, ponosno ističe.

Posljednji kovač Bosanske krajine

Nekada je u Bosanskoj Otoci, mjestu gdje on živi, bilo deset kovača, sada je ostao on sam.

“Čitav život se bavim ovim poslom. To je, ustvari, porodično nasljedstvo, koje će se prema svemu sudeći na meni završiti jer nema ko nastaviti tradiciju. Kovačkim poslovima se rijetko ko bavi u državi, a u Krajini da ne pričam. Vjerujte da bih ja želio i obučiti 2-3 čovjeka ili mladića kojima bih prenio sve što znam”, pomalo razočarano govori Dursum.

Napominje da je nekada država ili zajednica školovala zanatlije, dok to sada nije slučaj.

“Ja sam iz ovog posla školovao djecu, četiri sina. I oni znaju raditi ovaj posao, jer su svi radili sa mnom dok su se školovali. Danas su dvojica doktori nauka. Ajdin je kao vrsni matematičar dobio stipendiju i doktorirao u Beču i radi kao profesor matematike na Univerzitetu Lumina u Bukureštu. Adnan, drugi sin, doktorirao je geodeziju i radi u Beču. Adis je zaposlen u Njemačkoj, dok Almir radi kao ekonomista u banci u Bosanskoj Krupi”, ponosno ističe Dursum.

Sve ih je, kako kaže, “podigao” iz svoje skromne kovačko-kolarske radnje, bez ikakvog kredita i bilo čije pomoći. Danas je sretan zbog njih, ali i tužan zbog činjenice da tradiciju bavljenja ovim zanatom neće imati ko nastaviti i da je baš on, Dursum Halilović, najvjerovatnije, posljednji kovač iz Bosanske krajine.