Roditelji ubijene djece Prijedora: Nisu ni znala šta je rat (FOTO)

Al Jazeera
Roditelji će i ove godine na Dan bijelih traka tražiti od vlasti spomenik za 102 djece ubijene ispred njihovih kuća.

Roditelji će i ove godine na Dan bijelih traka tražiti od vlasti spomenik za 102 djece ubijene ispred njihovih kuća.

Nermina je imala šest, a Nermin 12 godina kada su ih vojnici izveli na strijeljanje ispred porodične kuće u prijedorskom selu Zecovi, na kojoj je bio obješen bijeli čaršaf.

Tog dana, u predvečer 25. jula 1992. godine, ubijeni su zajedno sa 28 članova porodice. Prekinut je i život 15 djece, a najmlađe od njih bio je dvoipogodišnji rođak Nermina i Nermine.

Dvadeset i tri godine poslije, njihov otac Fikret Bačić pokušava pronaći posmrtne ostatke svojih najmilijih, ali i, zajedno s ostalim roditeljima, od gradskih vlasti dobiti odobrenje za izgradnju spomenika za ubijene kćerke i sinove – njih 102.

“Prijedorska djeca kojoj želimo dići spomenik, kao i moja djeca, ubijena su ispred svojih kuća. Najmlađa je bila beba od tri mjeseca, a najstariji su imali 17 godina”, objašnjava nam dok nam pokazuje fotografije svoje djece.

Zahtjev za spomenik predali su u još u novembru, ali odgovor nisu dočekali ni ovog 31. maja, kada se obilježava Dan bijelih traka.

Tog dana 1992. godine, putem lokalnog radija, izdata je naredba da nesrpsko stanovništvo obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima i da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko rukava.

“U centru grada postoji spomenik palim borcima Vojske Republike Srpske, među kojima je i ime Gorana Borovnice, za kojim je Haški tribunal bio raspisao potjernicu zbog optužbi za ratne zločine. Ne razumijem zašto je problem imati uspomenu na djecu koja nisu ni znala šta je rat, šta je puška, šta je politika”, govori Bačić.

Iako je imao obećanje gradonačelnika Marka Pavića i predsjednika Gradske skupštine Seada Jakupovića da će njihov zahtjev doći na dnevni red gradskih vlasti još u februaru, to se nije desilo.

“Gradonačelnik [Paviž] je rekao da on apsolutno nema ništa protiv toga kao čovjek i humanista, ali kao političar se pitao da li je vrijeme za takav spomenik, da li bi Prijedor trebao biti prvi s takvim spomenikom. Objasnili smo mu da oni postoje već u Konjicu, u Sarajevu… Onda je rekao da je to na Skupštini, da ona mora to odobriti, pa su nam dali obećanje da će raspravljati o tome, ali još nisu”, kaže Bačić.

‘Gledao sam kako ubijaju moju porodicu’

U njegovom selu svaka porodica izgubila je nekog od članova, a Bačić njih više od 30.

U vrijeme “čišćenja”, kako stanovnici Zecova opisuju julske dane 1992. godine, kada je srpska vojska ubila većinu djece i žena, a muškarce odvela u logore, Bačić je bio poslom u Njemačkoj, gdje je otišao još u februaru i nije se mogao vratiti kući.

“Kada sam se uspio vratiti nakon rata, želio sam ukopati svoju porodicu, ali još ih tražim. Neke komšije su vidjele kako odvoze njihova tijela. Zna se ko ih je ubio, jer je moj bratić Zijad preživio to strijeljanje i sve vidio, kao i još dvoje djece.”

Zijad Bačić je imao 15 godina kada je s majkom, dvojicom braće i sestrom sjedio u sobici porodične kuće, gdje su praktično u kućnom pritvoru bili i drugi članovi njegove porodice. Tada se začuo glas vojnika, koji je povikao da izađu.

“Ja sam zadnji izlazio i obuvao sam cipele na stepenicama kada su počeli pucati na moje. Nekako sam pretrčao preko te žive vatre i sakrio se ispod konjskih zaprega, odakle sam sve to gledao. Kada su završili s automatskim oružjem, jedan vojnik je uzeo pištolj i pucao ako je mislio da je neko još živ. Sjećam se da sam gledao u tijelo mog starijeg brata, koji je bio naslonjen uz jednu šljivu. Nosio je žutu majicu. Sjećam se kako ga je pogodio taj metak i digao mu majicu”, prepričava strahote kroz koje je prošao.

Zijad Bačić sa 15 godina preživio je strijeljanje, u kojem su ubijena njegova dva brata, sestra i majka

Njegova dva brata koja su ubijena imali su 16 i 13 godina, a sestra deset godina. Otac i najstariji brat dva dana prije pokolja odvedeni su u logor.

Zijad je jedan od svjedoka na suđenju bivšem komandiru u VRS-u Dušanu Miluniću i ostalim optuženima za ubistvo 150 Bošnjaka u selu Zecovi.

“Slušam ih kako kažu da nisu krivi. Ja sam ih vidio da pucaju u djecu i žene, ja to ne mogu zaboraviti, meni je to uvijek pred očima”, govori nam Zijad dok pomaže u kući svoje tetke Have Tatarević, kojoj je u selu ubijeno šest sinova i suprug.

Predao se u logor da preživi

“Daj Bože da bude taj spomenik… Mi ne tražimo spomenik borcu, vojniku… Šta su ta djeca znala?”, dodaje te se nastavlja prisjećati te 1992. godine.

“Otišao sam kod komšija Srba, s čijim sinom sam išao u školu. Kucao sam im na vrata dok me nisu primili u kuću i tu su me skrivali od vojske. Onda su uspjeli da me nekako prebace do mog strica u Prijedoru i nas dvojica smo pobjegli u Njemačku.”

Tamo se sastao s ocem, koji je uspio izaći iz logora. Salko Bačić 100 dana je proveo u Trnopolju s najstarijim sinom. Kući, ispred kojeg je ubijena njegova porodica, vratio se 2000. godine i od tada traga za njihovim ostacima.

Pokazuje nam spomen-ploču koju su on, Fikret, Zijad i ostali preživjeli iz porodice izgradili za svoje najmilije. Nekoliko metara od toga parkiran je i bager.

“Evo bagera, stoji ovdje, kopali su dva dana, traže ostatke… Kopali su i prije Nove godine i nisu ništa našli”, kaže dok odmahuje rukom, sumnjajući da će uskoro pronaći svoju djecu i suprugu.

Salko Bačić izgubio je dva sina i kćerku, čije posmrtne ostatke još nije pronašao

Na drugoj strani sela, u kojem je prije rata živjelo oko 700 stanovnika, a danas ih ima stotinjak, lošim, blatnjavim putevima punim kamenja odlazimo do kuće Ismeta Hopovca. On je ispred kuće pronašao tijela dvojice sinova, supruge i majke.

“Moji sinovi od šest i osam godina bili su na biciklu i ubili su ih s leđa, mater mi je sjedila za stolom i tu su je ubili, dok je sjedila. A žena je počela bježati uz put i pogodili su je snajperom nakon 50 metara. Tako sam ih i zatekao, jer sam se ja skrivao kada su krenuli odvoditi muškarce. Ukopani su u bašti pored kuće”, prisjeća se zagledan u sto, dok sjedimo u njegovom domu.

Nakon toga je, Hopovac, kojem je ubijeno više od 50 članova familije, dobrovoljno otišao u logor Trnopolje, s ostalim muškarcima, preplivavši rijeku Sanu po noći, jer su imali više šanse da tamo prežive.

Spomenici palim borcima

U istom logoru bila je i Saima Bešić iz Kozarca pored Prijedora. Sjedeći ispred kuće, dok se igra sa svojim osmogodišnjim unukom, tihim glasom, uzimajući pauze da duboko udahne, počinje nabrajati koga je sve izgubila – dijete, supruga, oca…

“Moj sin Edin imao je 16 godina kada smo krenuli da se predamo. Morali smo ga nositi, jer je bio nepokretan, povrijedio je kičmu kao beba. Nosali smo ga u deki, za dva ćoška. Vojnici su mi ga oduzeli i odveli. Dan-danas nisam našla njegovo tijelo”, prepričava dok joj se oči pune suzama.

Nepokretni 16-godišnji sin Saime Bešić oduzet joj je iz ruku i odveden

Ona i ostali roditelji, zajedno s drugim građanima iz cijele Bosne i Hercegovine, u nedjelju će se opet okupiti u centru Prijedora kako bi odali počast za više od 3.100 ubijenih Prijedorčana, među kojima je 102 djece.

Spomenik za njih će opet tražiti, a ukoliko im gradske vlasti to ne dozvole, najavljuju da će ići na sud.

“To se ne može više odgađati, jer polako i ti roditelji umiru, nas je preko 60 posto umrlo i hoćemo da vidimo taj spomenik svojim očima”, kaže Fikret Bačić.

Odlazeći iz sela Zecovi, prolazimo kroz centar Prijedora, gdje se na svakom koraku mogu vidjeti spomenici – u gradskom parku palim borcima u ratu, pored zgrade Opštine “borcima za slobodu srpskog naroda od 1990. do 1995.”…

Za spomenik ubijenoj djeci, koja, kako kažu roditelji, nisu ni znali šta je politika, puška ili rat, još nema mjesta.


0

Anketa

Da li se osjećate sigurno u vlastitom gradu ?

Loading ... Loading ...