“Sarajevski mangup” Braco Dimitrijević: Radio bih spomenike običnim ljudima

radiosarajevo.ba
3

Slikom nastalom u Sarajevom, kada je imao samo devet i pol godina, Sarajlija Braco Dimitrijević, danas jedan od najutjecajnijih umjetnika u svijetu, otvara izložbu u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu.

“Izabrao sam dvije slike, u kojima se može prepoznati koncept koji me vodi do dan danas. To su zapravo slike koje su poluapstraktne i one nekako odražavaju taj mentalitet djeteta koje je spremno za istraživanje u domenu likovne umjetnosti”, na početku razgovora za Radiosarajevo.ba govori slavni umjetnik Braco Dimitrijević, sin velikana Voje Dimitrijevića.

Zagrebačku izložbu Retrospektiva, na dva sprata, nakon ove slike pratit će eksponat, koji se nadovezuje na prvu sliku.

“Nakon te prve moje izložbe, koja je bila medijski jako ispraćena, nastao je fantastičan dokument koji je napravio Hajrudin Šiba Krvavac 1958, o slikaru djetetu, kao čudo od djeteta. To su bili lijepi momenti u mom životu, ali su istovremeno unijeli sumnju da u medijsko pokriće, jer dolaze zbog toga što je moj otac bio poznati slikar, da ja nisam taj lik koji to zaslužuje”, prisjeća se Braco.

Nakon toga je odlučio da će studirati fiziku i matematiku, da će tu i tamo napraviti poneki rad...

“Ali, rad i koji izlažem nakon eksponata, nastao je 1963, koji sam napravio s petnaest godina. Zove se Zastava svijeta , naime, zvanična zastava na brodu je zamijenjena s krpom za čišćenje slikarskih četki. Tu je već formulisan moj odnos prema znakovima i simbolima koji se pojavljuju u gradskom miljeu. Kasnije dolaze portreti slučajnih prolaznici…”, poručuje Dimitrijević, sarajevski mangup – kako ga je opisao Miljenko Jergović.

Pionira konceptualne umjetnosti pitali smo koliko savremeni umjetnici u današnjoj svjetskoj situaciji uistinu mogu doprinijeti svojim angažmanom?

“Postoje različite vrste umjetnika i to se vuče od renesanse do danas. Postojao je taj produkcijski tip umjetnika koji je radio s velikim ateljeom, kojima nije bilo stalo do perfekcije, koji su bili vrsta neka menadžera svojih ateljea. Postojao je drugi u kojima su veliki umjetnici koji su ostali sami svoji majstori. Ta dva tipa se susreću u svim stoljećima, otkako postoji historija umjetnosti. Mislim da nema umjetnosti bez konkretnog umjetnika koji je svjestan svog okoliša i tog nekog sociološkog momenta”, govori nam Dimitrijević.

Živim u vremenu kada demokratski sistem pokazuje slabost, dok autokracije pokazuju stabilnost. A kako savremena umjetnost u tome može da pronađe svoje mjesto?

“Vratit ću se na rano 16. stoljeće, čitajući te knjige iz povijesti umjetnosti sam shvatio da postoje amplitude u svakom stoljeću, postoji neki pik u kojem su mnogi genijalni ljudi. Onda dolazi do pada, nastaje neka kriza ekonomska, umjetnička i politička. Ti ciklusi se smjenjuju svih ovih posljednjih stoljeća, i sada je naišao taj momenat, kada je sve pobrkano, kada se umjetnost počinje smatrati biznisom, a umjetnost je jedan kognitivni proces koji sigurno doprinosi ekonomiji i nauci, i svim mogućim djelatnostima koje se dotiču čovjeka i društva”, objašnjava Braco.

Najrelevantniji i u svjetskoj historiji suvremene umjetnosti svakako najznačajniji umjetnik smatra da je umjetnosti mjesto svuda.

“Od uredskog prostora do muzeja i gradskih trgova. Umjetnost je namijenjena svima, nema ciljanu grupu, odnosno ne može biti namijenjena jednoj grupi ljudi, već cijelom čovječanstvu”, kaže Dimitrijević.

Velika mu je želja da radi brojne spomenike, pa i na prostorima Balkana.

“Radio bih spomenike, od slučajnih prolaznika do nekih velikih ljudi koji su doprinijeli čovječanstvu koji još nemaju svoje spomenike”, kaže Dimitrijević.

Braco Dimitrijević u svoje rodno Sarajevo rado dolazi i ima bitnu poruku na kraju razgovora:

“Jedna bitna stvar za BiH, regiju pa Sarajevo, je izgradnja Ars Aevi muzeja, i vjerujem  da je to napokon krenulo s mrtve tačke. Nadam se, moje kolege i ja, da ćemo uskoro moći izlagati u velikom prostoru koji je dizajnirao Renzo Piano.”