Skakavci u Krajini: Šezdeset osam godina od Cazinske bune

stav.ba
Tekst nije motiviran željom da se ondašnja vlast i ideologija anatemiziraju i ne treba ga stavljati u okvire čestih desničarsko-ljevičarskih idealizacija i razmirica, iako je jasno vidljiva bezosjećajnost koju je tadašnja vlast manifestirala, pogotovo kad se u obzir uzme protjerivanje žena i nejači u Srbac. Prije svega, tekst je napisan sa željom da se iskustvo jedne porodice i jednog njezinog člana (Sejde Bajrektarevića), koji je jedna od žrtava, ali činjenično i moj direktan predak (did), objasni i pokuša razumjeti

Tekst nije motiviran željom da se ondašnja vlast i ideologija anatemiziraju i ne treba ga stavljati u okvire čestih desničarsko-ljevičarskih idealizacija i razmirica, iako je jasno vidljiva bezosjećajnost koju je tadašnja vlast manifestirala, pogotovo kad se u obzir uzme protjerivanje žena i nejači u Srbac. Prije svega, tekst je napisan sa željom da se iskustvo jedne porodice i jednog njezinog člana (Sejde Bajrektarevića), koji je jedna od žrtava, ali činjenično i moj direktan predak (did), objasni i pokuša razumjeti.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, jedna od želja nove političke garniture bila je postepena uspostava čvrste vladavine koja će garantirati i njegovati tekovine revolucije za koju se ginulo. Prepoznata je potreba da se izvrši industrijalizacija zemlje koja će donijeti progres i svjetliju budućnost. Praksa će otkriti da nijedan od ciljeva neće biti realiziran bez određenih poteškoća. U Krajini dolazi do danas famozne Cazinske bune, u koju će se sliti svo nezadovoljstvo običnog čovjeka pritisnutog jadima tadašnje egzistencije.

Jedan od tih ljudi bio je i Sejdo Bajrektarević, sin Alagin. Tadašnji državni aparat, lišen i najniže empatije, crpio je gotovo sav poljoprivredni prinos ne ostavljajući stanovništvu ni za zadovoljenje osnovnih potreba. Buna je bila sasvim razumljiva, a kazna za učesnika bune užasavajuća. Komunisti su pobijedili, a stvarna je neprilika i u socijalizmu ostalo siromaštvo. Asketski puritanizam, koji je u ratu branio da se uzme tuđa jabuka, dopuštao je u miru da se uzme tuđi voćnjak. Politička direktiva glasila je: “Izvršiti suđenje nasmrt i kazne robije, kao i konfiskaciju imovine. Stvarati na tim imanjima državna dobra i izvršiti raseljavanje porodica. Učesnike u pobuni izvesti pred vojni sud.”

Nije dovoljno bilo kazniti pobunjene, nego su stradale i njihove porodice koje su iseljene u Srbac. Teško je pronaći razumski razlog za takvu kaznu, ali nesumnjivo da su razlozi postojali, najprije oni ideološki. Koliko je kazna, kao što je protjerivanje porodica, bila teška, najbolje će ilustrirati činjenica da je riječ o jednom od oblika društvene smrti. Sjetimo se samo kako su Englezi kao kaznenu mjeru koristili progon u Australiju, Rusi u Sibir. Jugoslavija, u konkretnom slučaju, progon u Srbac.

Robijaš nije odgovarao samo za vlastiti čin nego je njegov čin bio kolektivan, kazna se odnosila i na porodicu. S tim u vezi, robijaš je imao dovoljno vremena jer je na robiji jedino i posjedovao vrijeme, da razmišlja o mukama porodice koja je ni kriva ni dužna proživljavala svoju tragičnu srbačku epizodu. Koliko se često sjećao i da li je baš robijaš razmišljao o toj porodici? Na robiji nema filozofa. Na robiji i filozofi postaju robijaši. A pravi robijaš nikad nije filozof. To je čovjek koji ne misli o svom i tuđem životu, nego se za svoj bori, a na tuđi je zaboravio.

“TUKUU! UH, BRATE! TUKUU”

Sejdu je milicija zatekla na vlastitom imanju, u rukama mu je bio njegov tek rođeni sin Husein. Narodna vlast odmah je demonstrirala silu. Uhapšen je i priveden. Ostalo je u porodičnim krugovima da je povodom konkretnog događaja Sejdo rekao: “Samo mi je žao što mi je, kad su me počeli tući, ispalo dijete iz ruku.” A kako su tukli? Kada tuku, kolokvijalno “mater jebu” – nikad ne misli da ne moraju, uvijek da mogu i jače. I u muci, dakle, pronađi neku sreću za sebe. Ničeg se ne plaši, ni od čega ne strahuj. Najgore u strahu jeste sam – strah. Sve je ostalo lakše. Koga sam god pitao kako je prošao, odmahnuo bi glavom i rekao: Jebeno. Kad bih koga pitao šta su mu radili, i taj bi glavom odmahnuo i kazao: Jebali su mi majku. A šta to znači? To svašta može da znači.

Najveći broj optuženih strpan je u treću grupu s Nezirom Bajrektarevićem na čelu kao glavnim krivcem. Tu su još bili Alaga Bajrektarević, Juso Bajrektarević, Hasan Bajrektarević, Ramo Bajrektarević, Ibrahim Bajrektarević i Sejdo Bajrektarević. Čak osmerica, od njih dvadeset i jednog, bili su Bajrektarevići, rođena braća i rođaci. Ova grupa terećena je za učešće u akciji na Malu Kladušu, za kidanje telefonskih linija i za izvršenje napada na Stanicu narodne milicije.

O tim danima vlastitog života najviše su slušali oni koji su imali priliku sjediti sa Sejdom u godinama koje su protekle, a često bi, opisujući taj period, govorio krajškim akcentom kratko, mnogoznačno: Tukuu! Uh, brate! Tukuu! Jedno od tih kazivanje govori kako su mu stavljali čahure između prstiju i na taj ih način lomili. Ali, ne treba zaboraviti kako su u zatvoru prohtjevi skromni, te kako male stvari postaju važne i velike. Ako ih imate. Ako vam oduzmu nož, bez izlišnog oklijevanja ga zamjenjujete oštrim poklopcem konzerve. Ako i bez poklopca ostanete, zadovoljni ste ako hljeb možete gristi, ako pogubite i zube, ili vam ih izbiju kundacima, sretni ste što su vam ostali prsti, što i oni nisu polomljeni. Međutim, nekada i prsti dođu na red, sprva ili skraja, svejedno.

Slijedilo je ekspresno suđenje, bez dokaznog postupka, s advokatima koji su dobili čitavu grupu, a odbranu zasnivali na nekoliko rečenica u kojima nisu uspjeli spomenuti optužene ni imenom ni prezimenom. Advokatura pod krvavom suknjom tužilaštva dovela je do branitelja koji su, zastupajući vas, govorili: “Kao časna sovjetska ličnost, kao pravi rodoljub, ne mogu a da ne osjećam odvratnost pri otkriću ovako zlikovačkih nedjela.” Odbrana se zasnivala na “duševnoj ograničenosti” optuženih. Sejdo Bajrektarević odgovarao je kako je “tri i dva četiri, tri puta pet petnaest, a pet puta tri ne zna, da u nedjelji ima osam dana, u mjesecu četrdeset, a u godine ne zna”. Utvrđeno je kako je Sejdo Bajrektarević, nakon što je saznao za oružanu bandu i njene ciljeve, njoj pristupio i 6. maja učestvovao u akciji u Maloj i Velikoj Kladuši, kojom je prilikom opljačkan magacin MNO u Maloj Kladuši.

Razloga zbog kojih bi čovjek poželio smrt, ili da se nikada nije ni rodio, bilo je napretek. A mogli su se prepoznati u robijaškim godinama, mjesecima i danima. Nezir Bajrektarević osuđen je na kaznu smrti strijeljanjem, trajni gubitak građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine. Ramo Bajrektarević na kaznu lišenja slobode s prinudnim radom u trajanju od 20 godina. Hasan Bajrektarević na kaznu lišenja slobode s prinudnim radom u trajanju od 18 godina. Hasan Bajrektarević na kaznu lišenja slobode s prinudnim radom od 17 godina. Huso Bajrektarević na kaznu lišenja slobode s prinudnim radom od 16 godina, Ibrahim Bajrektarević dobio je 15 godina robije. Suljo Bajrektarević i Alaga Bajrektarević po 14 godina, i za sve navedene ponaosob pet godina gubitka građanskih prava. Sejdo Bajrektarević osuđen je na kaznu lišenja slobode s prinudnim radom u trajanju od 8 godina, gubitak građanskih prava u trajanju 2 godine. Jedna smrtna kazna i ukupno 122 godine zatvora, uz prinudan rad i gubitak građanskih prava.

ISELJAVANJE U SRBAC

Osuđeni su poslani na izdržavanje kazne, među njima i mladi Sejdo. Ta mladost mogla je poslužiti kao olakšavajuća okolnost. Ako je išta gore od zatvora – to je starost u zatvoru. Stotine porodica prognane su u Srbac. Naredbu o iseljavanju od 3. augusta potpisao je Moše Pijade. Najviše porodica raseljeno je s područja Gornje Vidovske i iz Todorova. Zaselak Bajrektarevići čitav je iseljen. Približno osamdeset duša: Nezir Bajrektarević i šest članova (žena i petero djece), Juso Bajrektarević i šest članova, Hasan Bajrektarević i 9 članova (otac, mati i sedmero djece), Ramo Bajrektarević, žena i troje djece… Bila je to odmazda koju je Milovan Đilas priželjkivao i okarakterizirao riječima: “Neka kazna bude takva da im nikada više buna ne padne napamet.” Osuđeni Kladušani, njih četrdeset, na čelu s nasmrt osuđenima M. Tabakovićem i Nezirom Bajrektarevićem, upućeni su u KPD Zenica 2. juna 1950. godine.

Mada je većina Bajrektarevića suđena na visoke kazne, četverica su ipak dobila Brezu – Adil, Velaga, Hasan i Sejdo. Sejdo je poslije svjedočio kako je trebao služiti kaznu u rudniku Breza. U Brezi su smješteni u logor izgrađen za njih. Napravljeno je bilo dvanaest baraka bez kreveta i bez slame. Hrana je bila veoma slaba. Poslije su ih pitali ko bi išao raditi u rudnik. Za dobrovoljce u rudniku određen je čitav kruh na dan, a ko radi na drugom mjestu 1/4 kruha. Tada ih se mnogo javilo da radi u rudniku. Samo ko poznaje crtu tvrdoglavosti koju posjeduje krajiški karakter može razumjeti koliko je ozbiljan bio Sejdo kada je odbio da siđe u rudničku jamu.

Naravno, uslijedilo je discipliniranje, ali robijaš nije popuštao, uporno govoreći: “Pod zemlju mogu samo mrtav, živ nikad!” Za takvo je ponašanja samica bila propisna kazna. Da li se poteškoće koje donosi samica mogu bez odgovarajućeg iskustva zamisliti? A iskustva zasigurno nisu lijepa. Kad bih osjetio da mi se hladnoća uvlači u kosti, opet bih krenuo s trljanjem, masirajući se sve dok udovima ne bih povratio izgubljenu toplinu. Potom bih se opet hladio. Znao sam da je pod ovim okolnostima – hladnoća je u tom pogledu i gora od gladi – nemoguće, ili barem vrlo teško zaspati i tim oprobanim putem pobijediti vrijeme. I ovdje najopasnijeg zatvorenikovog dušmanina.

Nakon odbijanja silaska u rudničku jamu i discipliniranja zbog povrede zatvorskih pravila, Sejdo Bajrektarević premješten je u drugi zatvor, u Zenicu, što je bila najteža zatvorska kazna. Ma kako hrđavo bilo tu gdje ste, uspjeli ste s vremenom da se priviknete, moderisali ste iskustvom, koliko je to uopće moguće, najgore strane domaćih prilika, možda ste pronašli za sebe i neke olakšice, ustanovili izvjesne korisne veze, stekli svakako i prijatelje, pouzdanike, u svakom slučaju upoznali ste ona posebna pravila preživljavanja, što u okviru univerzalno tamničkih vaš zatvor razlikuju od svih ostalih. A sada vas iz njega čupaju i odvode negdje gdje ćete mučan i neizvjestan proces snalaženja i prilagođavanja morati početi iz početka.

Izbjegnut je silazak pod zemlju, ali to nije značilo kako se mogao izbjeći i rad, nego je samo prouzrokovalo krajnost i drugu poteškoću koja se nije mogla ni naslutiti. U Sejdinom slučaju ta krajnost pronađena je u Zenici, a zvala se visokogradnja. Ako nećeš pod zemlju, hoćeš u nebesa, rad je neizbježan. Sve despotije obožavaju rad. “Rad oslobađa” krilatica je tiranije.

I POSLIJE ROBIJE – ZATVOR

Svemu je došao kraj, Sejdo je odležao svoju zatvorsku kaznu, a robija je bila česta, nezaobilazna tema. Pričljivost zatvorenika upravo je nevjerovatna. U zatvoru i ćutljivci postaju oratori. Sejdo se, pored svih poteškoća i traumatičnih iskustava, do smrti sjećao zatvora. Da li je osjećao neki ponos, da li je u tome uživao? Čak i najkrvavijeg rata čovjek se voljenije sjeća nego svog zatvora. U ratu je čovjek bio heroj i kad nije bio. Nije možda lično, ali je bio posredno općom heroikom rata. To sjećanje najbolji je dokaz kako je život i poslije zatvora i dalje zatvor. Onaj koji zatvor sa sobom nosi nikad iz njega nije ni izašao. Pušten iz jednog, izašao je u zatvor svojih uspomena. Iz prvog se može izaći, iz drugog nikad.

Sejdina djeca i djeca drugih učesnika Cazinske bune bila su stigmatizirana, kačene su im etikete, bili su prepoznatljivi kao pedesetari, banditi, banditska djeca. Jugoslavenski seljak u novoj državi ne samo stvarno već i formalno-pravno, ekonomski i politički bio je zapravo građanin drugog reda. Instinktivno i intuitivno osjećali su da i ne može biti prava pljačka ako, npr., hoće da se gladni dočepaju hrane iz zadruge, hrane koju je prethodno država njima samim otela. Državna odmazda bila je zastrašujuća. Zašto? Nije se smjelo dopustit da se u jednoj već navodno slobodnoj zemlji bori za slobodu. Ko se bori za slobodu ako je već ima?

Cazinski je ustanak bio i ostao po obimu najveći i po sadržaju najjasniji primjer nemirenja seljaštva s okovima teške eksploatacije koju mu je namijenila i provodila jugoslavenska država. Ljudi su robovali za pravdu koja će postati zločin, za zločin koji će biti pravda.

“I tako dalje, tamo, do Golgote,

I kad nam muške uzmete živote;

Grobovi naši boriće se s vama.”

P. S. Tekst nije motiviran željom da se ondašnja vlast i ideologija anatemiziraju i ne treba ga stavljati u okvire čestih desničarsko-ljevičarskih idealizacija i razmirica, iako je jasno vidljiva bezosjećajnost koju je tadašnja vlast manifestirala, pogotovo kad se u obzir uzme protjerivanje žena i nejači u Srbac. Ali, svaka vlast eksploatira, demonstrira nepravdu i mehanizam sile. Dok kapitalizam eksploatira radnika u ime gramzivosti eksploatatora, komunizam eksploatira radnika u ime “poboljšanja radničke egzistencije”. Tekst je, prije svega, podstaknut željom da se iskustvo jedne porodice i jednog njezinog člana (Sejde Bajrektarevića), koji je jedna od žrtava, ali činjenično i moj direktan predak (did), lično objasni i pokuša razumjeti i opisati drugom patnjom i drugim iskustvom, isto tako robijaškim – stjecanim u istoj državi i u istom trenutku.

S tim u vezi, za ovaj tekst poslužila su, prije svega, porodična sjećanja, te knjige Cazinska buna i Godine koje su pojeli skakavci (druga – boldiran tekst). Zbog prohodnosti samog teksta, crtice su iz Pekićeve knjige ijekavizirane. Tekst nema formu i ne ispunjava zahtjeve akribičnog rada, on je prije svega opis realnih iskustava, ali i svjesne manipulacije tim iskustvima, ali i iskustva koje se pretpostavlja. Nagađanje je ionako najrasprostranjeniji oblik našeg saznanja. Povod za takvu vrstu komparacije i samu mogućnost može se prepoznati i u sljedećoj rečenici: Ne uobražavaj da stječeš iskustva koja će ti napolju pomoći da prođeš bolje. Iskustva iz zatvora vrijede samo – za drugi zatvor.


0

Anketa

Da li se osjećate sigurno u vlastitom gradu ?

Loading ... Loading ...