Portal bosnae.info jeobjavio prilog “Ubojstvo Irfana Ljubijankića – čovjek koji je do posljednjeg trenutka vjerovao u cjelovitu i ravnopravnu BiH”, o životu i njegovom tragičnom kraju, do danas najviše pozicioniranog Krajišnika, rođenog Bišćanina Irfana dr. Ljubijankića.
Mnogo je takvih priloga napisano, sličnih i snimljeno, dokumentarnih zapisa, veo tajne i nerazjašnjenog oko pada ili rušenja helikoptera u kojem se nalazila delegacija.
Prilog bosnae.info prenosimo u cjelosti:
U toku agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, pored Harisa Silajdžića i Muhameda Šaćirbegovića, funkciju ministra vanjskih poslova obavljao je i Irfan Ljubijankić. Nažalost, Ljubijankić nije preživio rat. Poginuo je 28. maja 1995. godine na području Slunjskih brda, kod sela Kremen u Hrvatskoj, kada su pripadnici Srpske vojske Krajine oborili njegov helikopter koji je putovao iz Cazina prema Zagrebu. Pored Ljubijankića u helikopteru su bili Izet Mehmedagić, zamjenik ministra pravde R BiH, Mensur Šabulić, savjetnik u Ambasadi R BiH u Zagrebu, major Fadil Pekić, pripadnik MUP-a R BiH i lični pratitelj Ljubijankića, te pilot Dudajev i dvojica članova posade, Mirsad Dupanović i Mihail Grigorijević.
Ifran Ljubijankić je rođen u Bihaću 26. novembra 1952. godine. Medicinske fakultet je završio na Univerzitetu u Beogradu 1977. godine, da bi nakon završetka studija radio u Libiji 16 mjeseci kao liječnik opće prakse. Od 1980. do 1984. godine specijalizirao je otorinolaringologiju i cervikofacijalnu hirurgiju. U isto vrijeme završio je i postdiplomski studij iz ORL i MFK u Zagrebu, poslije čega ponovo odlazi na godinu dana u Libiju. Jedan je od osnivača Stranke demokratske akcije. Izbore je okončao na mjestu predsjednika Općinskog odbora SDA Bihać, na radnom mjestu načelnika ORL odjela gradske Opće bolnice. Početkom rata izabran je za predsjednika Okruga Bihać i tu funkciju obnašao je 10 mjeseci. Bio je član Glavnog i Izvršnog odbora SDA. Dana 27. marta 1994. godine izabran je za predsjednika Glavnog odbora SDA. Za ministra vanjskih poslova R BiH postavljen je Odlukom o izboru Vlade R BiH na sjednici održanoj u novembru 1993. godine. Na toj dužnosti poginuo je 28. maja 1995. godine, a sahranjen je 8. juna 1995. godine u Bihaću. Posthumno je odlikovan “Zlatnim ljiljanom”, a danas bolnica u Bihaću nosi ime po njemu. Iza njega su ostale supruga Minka, kćerka Selma i sin Senad.
Postoje razne špekulacije oko rušenja helikoptera 1995. godine i ubistva ratnog ministra vanjskih poslova R BiH. Zračni most između Zagreba i Ćoralića, kod Cazina odakle je i poletio helikopter, bio je aktivan 14 mjeseci, od juna 1994. do avgusta 1995. godine. Obavljeno je blizu 100 letova, a oborene su samo dvije letjelice – transportni avion početkom avgusta 1994. godine i helikopter 28. maja 1995. godine, kada je poginuo Ljubijankić. Jedan dokument predstavlja posebno zanimljivu enigmu za navedeni slučaj. Naime, u dokumentu komandanta 39. banijskog korpusa SVK, Slobodana Tarbuka, od 31. maja 1995. godine piše “da se obaranje helikoptera treba koristiti i kao dokaz da u SVK postoje borbena sredstva kojima se može suprostaviti neprijateljskoj avijaciji, ali i u smislu dokazivanja odlučnosti u upotrebi tih sredstava”. Pukovnik Tarbuk piše i da “pritom treba naglašavati sveukupni efekt postignut obaranjem helikoptera”, naročito u kontekstu “agresije HV-a na Zapadnu Slavoniju”. Vrlo je indikativan završni dio tekta: “Pri ovom treba isključiti svaku pomisao da je helikopter oboren zbog toga što su se u njemu nalazile navedene ličnosti. Bio bi oboren bez obzira na to ko se ili šta se u njemu nalazilo, pogotovo zbog saznanja da je ovom maršutom već duže vremena naoružavana muslimanska vojska. Na ovaj način ćemo i ubuduće postupati”. Tokom operacije “Oluja” u avgustu 1995. godine pripadnici HV-a su zaplijenili zanimljive snimke koje su 28. maja 1995. godine napravili novinari tadašnje TV Knin. Kninski novinari snimili su TV prilog o “još jednom velikom uspjehu” pripadnika SVK. Na snimku se vide ostaci helikoptera, razbacana mrtva tijela putnika i članova posade te lični i službeni dokumenti. Dana 28. juna 1995. godine TV Knin je direktno prenosila vojnu paradu specijalnih snaga SVK u Slunju. Na paradi je general Mile Mrkšić, tadašnji komandant SVK, pročitao imena, prezimena i činove 14 vojnika i oficira koji su odlikovani i nagrađeni “za uspješno rušenje neprijateljske letjelice”. To su pukovnici Dušan Lončar i Miloš Đošan, major Nebojša Rušoa, kapetan Duško Žarković, stariji vodnici Ranko Dakić i Dalibor Kalapać, te vojnici Branko Kleut, Tihomir Mandarić, Predrag Mileusnić, Miloš Mitić, Mladen Šolaja, Tomislav Kotar, Rajko Čošić i Goran Vranjeković. Rušenje helikoptera kod dijela srpske javnosti u Krajini izazvalo je ohrabrenje jer je nakon godina “neuspješnih pokušaja” helikopter, ipak srušen. “Radilo se o vrćanju vjere dijela naroda u sposobnost i obučenost vojske”.
Komentarišući pogibiju Irfana, supruga Minka je rekla: “Irfan je bio pravi Bosanac, Bošnjak, čovjek koji je sanjao cjelovitu BiH. Irfan se zalagao za modernu, građansku Bosnu i Hercegovinu, u kojoj bi svi ljudi, bez obzira na nacinalnost, imali jednaka prava, slobode i privilegije. Za takvu Bosnu i Hercegovinu on je živio i radio – i to se vidi iz njegovih intervjua i pjesama”. A kakav je zapravo Irfan čovjek bio svjedoče njegove riječi: “Pošto je naš osnovni cilj opstati, mi našem narodu moramo izboriti slobodu, ali ne po svaku cijenu, što znači da cilj ne opravdava sredstva. Drugim riječima, to znači da trebamo uvijek misliti na osnovne moralne ljudske i etičke norme, ne vraćati zlo jer mi nismo zli ljudi, ne služiti se njihovim lošim metodama i uvijek imati na umu da sve što činimo to drugi gledaju. Ne možemo se mi danas ponašati kao zločinci, ne samo što mi to nećemo već i zato što nam to nije u genima. Naši preci su nam ostavili u amanet ljudstvo, poštenje i humanost. Tri najviše civilizacijske vrline, u njima je razum i snaga veća nego u maču. Zato ja danas u ovakvom bezizlaznom stanju, u kakvom se momentalno nalazimo, vjerujem u budućnost Bosne i Hercegovine. Upravo zato što veliki dio našeg naroda u svojim genima nosi ove civilizacijske vrline i volju za slobodom”.
Ovaj prilog bi bio samo jedan od niza ispisanih na ovu temu, da se na isti nije oglasila i supruga Irfana dr. Ljubijankića, koja je odgovarala na komentar, na isti komentar je odgovorila i Vasvija Vidović jedna od najpoznatijih advokata u Bosni i Hercegovini.
Da li će porodice tragično preminulih članova najviše državne delegacije saznati istinu ili će ovaj slučaj biti obavijen misterijom ostaje nam da vidimo.
