Iscijepamo 10 metara drva za dnevnicu od 25 maraka

Na raskrsnici kod Bakšaiškog mosta i na parkiralištu u blizini Gradskog trga u Bihaću, svako jutro mogu se sresti ljudi koji iščekuju priliku da zarade dnevnicu.

Nema sigurnosti

Ovi nadničari za 25 maraka radiće bilo kakve teške fizičke poslove, najčešće je to cijepanje drva, deset metara na dan.Čovjek naiđe, mahne rukom dvojici njih da uđu u auto, i već sledećeg momenta se znoje nad teškim i na suncu stvrdnutim panjevima.

Većinom se radi o porodičnim ljudima, kojima su propale mnoge šanse u životu, te im preostaje jedino da radeći najteže fizičke poslove zarade hranu za slijedeći dan. Nikakve sigurnosti nadničarsko zanimanje im ne pruža, a zavisno od toga kakav im se gazda «potrefi» takve su im šanse da malo predahnu u hladu od teškog posla.

Ibraga Pećanin i Rasim Fazlić iz Bihaća našli su hladovinu stubištu zgrade, pa su oznojena leđa prislonuli na hladne zidove.

Nema kukanja

Bila bi ovo tužna priča da su ovi ljudi skloni kukanju. Ali naprotiv, obradovani dnevnicom i kafom koju im je gazda servirao na panju, nadničari veselo zbijaju šale, a Ibraga čak zapjeva i sevdalinku.

- Nema ljudine u čovjeku ako ne voli sevdalinku. Meni je sevdalinka i pjesma sve zadovoljstvo u životu. Ja zapjevam, pa me dođu opominjati: te djeca spavaju, te komšiji žalost, umro mu otac ... A ja sam pjevao sevdah samo nekoliko dana nakon dženaze mom ocu- priča nam veseli Ibraga.Rasim Fazlić iz Jablaničke napominje da, ako ikome treba cijepati drva, da ga upute na njega, jer treba mu svaki dinar. Razbijajući panjeve veli da može zaraditi danas 30 maraka, ali ni marke više.Druga želja mu je da kolegu nadničara vidi u estradnim vodama!

- Dao bih ja 20 maraka da me hoće prijaviti na festival narodne muzike u Bihaću. Kažu mi da to tako ne ide, ali možda ipak odem i zapjevam na suho, mislim da će odmah prepoznati moj talent- nada se Ibraga.Veseli nadničari se ne žaloste nad svojom sudbinom, oni ljudi koji sastavljaju kraj sa krajem znaju da uvijek može biti i gore. Nade i optimizma imaju više nego «sretni ljudi na dobrom radnom mjestu » i ne odustaju od svog sna - makar to bio gromoglasan aplauz oduševljene publike na nekakvom festivalu sevdaha.

I prije stotinu godina radili za jedan dobar ručak

Nadničar je pojam star koliko i ljudska zajednica. Na fotografiji su nadničari iz Cazinske krajine prije više od 100 godina. Rade kod bega kopajući krompire na njivi. U to vrijeme nadničari nisu bili plaćani u novcu, nego u hrani. Ovakav podređeni položaj nadničara zadržao se sve do 70-tih godina, da bi se ponovo masovno pojavio u poslijeratnom teškom ekonomskom periodu. Iako nadničari danas rade za novac, preračunata vrijednost rada ni danas nije veća od jednog dobrog ručka.