6. april

Piše: Senka KURT

April je u Sarajevu čudan. Nemiran, sjetan, tužan.   

Čak i onda kad smo 6. aprila slavili Dan grada, rođendan, kako smo kao djeca zvali dan kada su 1945. partizani oslobodili Sarajevo od četverogodišnje okupacije. Naši junaci tada su bili Valter i drugi heroji, po kojima su se zvali škole, ulice i trgovi. Naša budućnost oblikovala se prema imenu mosta „Bratstvo – jedinstvo“ na Grbavici. Naše iluzije bit će naglo prekinute 6. aprila 1992. godine.

U udžbenicima piše da je tada počela najduža opsada u povijesti modernog ratovanja. Trajala je 1.425 dana, ubijeno je više od 11.000 ljudi, među njima 1.600 djece, a 50.000 ljudi je lakše i teže ranjeno. Samo preživjeli znaju koliko se boli, tuge, suza i krvi slilo u te šture brojke.

Zato je 6. april za Sarajevo izuzetan datum. Tada preispitujemo sebe, vagamo jesu li vrijednosti antifašizma i danas jednako važne kao i prije 1992., podsjećamo kako i danas imamo dužnost prema svim žrtvama i herojima, provjeravamo znači li nam borba za ravnopravnost i poštivanje drugoga i drugačijega danas jednako kao i jučer.

Zato se upravo 6. aprila snažnije nego inače moramo podsjetiti na možda i najvrednije u Sarajevu, otvorenost, kozmopolitizam, multietničnost, toleranciju, te biti ponosni, ma koliko patetično bilo, na „zvona s katedrale i pravoslavne crkve i ezan s munara“.

Zato 6. aprila trebamo podsjetiti da su oduvijek u Sarajevu živjeli i Srbi i Hrvati i Bošnjaci i ostali i svima je Sarajevo bilo njihovo.

Zato 6. aprila treba ponoviti – Sarajevo je glavni grad ne samo Sarajlijama nego i cijeloj Bosni i Hercegovini. To treba biti najbolji poklon svih nas našem gradu. Da nikome Sarajevo ne bude tijesno.

(Autor: Avaz)