Kada govorimo o herojima rata, većinom je fokus na hrabre muškarce koji su se borili u prvim redovima ali, treba naglasiti da su heroji odigrali i mnoge druge, bitne uloge tokom tih dugih i devastirajućih godina rata. I, budući da ženama tada nije bilo dozvoljeno da pristupe vojsci, njihov je bitan dobrinos zanemaren u istorijskim knjigama.

U to ime, u ovom ćemo vas tekstu upoznati sa 9 nevjerovatnih žena koje zaslužuju malo šire priznanje za svoje napore – od špijuniranja, organizovanja prevoza i skrbništva nad ranjenim vojnicima, pa sve do pregovora za mir.

Neka se njihova hrabrost upamti, ali i posluži kao podsjetnik na sve užase rata i potrebe da se takav konflikt više nikada ne ponovi.

Džejn Adams (Jane Addams, 1860 – 1935)

Foto: amightygirl.com

Ova je žena bila aktivista i borac za ljudska prava, kao i društveni reformista, i prva Amerikanka koja je primila Nobelovu nagradu za mir.

U jednom trenutku je bila poznata kao “najopsanija žena u SAD-u”, upravo zbog svoje odlučnosti ka uspostavi mira i diplomatskih odnosa. Džejn
Adams, koja je poznata i kao osnivač socijalne politike, jedan od osnivača Chicago’s Hull House – kuće koja je zbrinjavala djecu i pružala im medicinsku njegu, i to napoznatija te vrste u Americi (1889.).

Po završetku rata postala je članica predsjedničke Ženske mirovne stranke, te je između ostalog održala govor u Hagu ispred 1 200 aktivista mira iz 12 različitih nacija (1915.).

Adamsova je , fokusirana na prava, doprinijela pri organizaciji prvog međunardnog pokušaja da se posreduje između zaraćenih nacija, te je posjetila mnoge Evropske vođe u želji da ih podstakne da potpišu pakt o nenapadanju i na taj način okončaju rat.

Zbog svoje odlučnosti da uspostavi mir dobila je mnoge kritike, kao recimo onu da nije dovoljno patriotski nastrojena kada se SAD uključio u rat.

Međutim, po završetku rata su je ljudi iznova počeli podržavati, pogotovo njen rad sa Ženskom internacionalnom ligom za mir i slobodu, ka obustavi upotrebe gasne komore – te, kada je primila Nobelovu nagradu za mir, opet je bila primjer čitavom svijetu jer, njezin je zapravo čitav život jedno veliko svjedočanstvo mira:

“Iskonski mir nije tek puki izostanak rata, već jasno prisustvo pravde.”

Grejs (Grace) Banker, 1892 – 1966

Foto: amightygirl.com

U blizini bojnog pola u Francuskoj – sa sve čahurama koje padaju okolo – telefonski operater iz Amerike, Grejs Banker je vodila grupu od 33 žene koje su preusmjeravala bitne pozive između saveznika; one su prava grupa ove vrste, poznate i kao Halo djevojke (Hello Girls).

Komunikacija između saveznika je zavisila od telefonskog sistema, ali su lokalni operatori rijetko bili poznavaoci engleskoj jezika. Američki general Džon Peršing (John Pershing) je raspisao potragu za ženama koje poznaju više jezika i upravo je ona, kako je već i radila kao operater, bila jedna od izabranih.

U samom jeku rata, okružene paljbom, Halo djevojke su povezivale po 150 000 poziva dnevno, te je ukupno 223 žene radilo na tim pozicijama tokom ratnog perioda.

Nakon rata, Bankerova je odlikovana medaljom, te iako je služila časno i predano po svim kodeksima vojničke discipline, kao i ostale Halo djevojke, nije dobila beneficije i status ratnog veterana. Barem ne do 1977. godine, kada im ne napokon uručeno priznanje veterana za sve ratne zasluge.

Edit Kavel (Edith Cavell, 1865 – 1915)

Foto: amightygirl.com

Iako Edit nije započela svoju karijeru bolničarke do svoje 30-e, njena posvećenost pomaganju svima kojima je pomoć potrebna ju je upravo dovela do tragičnog kraja.

Ova je britanka vrlo brzo postala poznata po svojim nejgovateljskim sposobnostima, te je 1907. godine regrutovona kao medicinski radnik u novoj školi u Briselu.

Kada je započeo rat, te 1914. godine, autorica njene biogafije, Dajana (Diana) Souhami, navodi:

“Rekla je setrama da ne smiju da izaberu stranu u konfliktu… Svaki ranjeni mušakarac mora biti zbrinut, i svako je jednak u potrebama.” I kada su Njemci okupirali Brisel, odlučila je ostane, i nastavila je da tretira sve ranjenike jednako.

Ipak, nije mogla ignorisati svoju naklonjenost ka savezničkim snagama, te je pristupila tajnoj mreži koja je prevozila ranjene Francuske i Britanske vojnike na sigurno.

Kada su je razotkrili, automatski je osuđena na egzekuciju zbog veleizdaje.

Iako je bilo mnogo međunarodnih poziva kao intervencija za pomilovanje, Kavelova je stala ispred paljbe egzekutorskog voda 12. oktobra 1915. godine.

Egzekucija Kavelove je osuđena širom svijeta a ona je viđena kao herojska žrtva višeg cilja, i kako je jedan novinar primjetio – “Ono što je Jovanka Orelanka bila vijekovima Francuskoj, to je Edita Kavel postala budućim generacijama Britanije.”

Ipak, mnogi smatraju da je njen najveći doprinos upravo u radu ka napretku i modernizaciji polja medicinskih radnika, koji su umjesto ljubaznih dama koje sjede uz postelju postale obučeni medicinski radnici, profesionalci.

Marta Knokaert (Marthe Cnockaert, 1892 – 1966)

Foto: amightygirl.com

U Belgiji tokom Prvog svjetskog rata, jedna je medicinska sestra neprimjetno i tiho radila svoj posao… prikupljajući usput ljude za saveznike. Rano je shvatila šta rat donosi; Njemačke trupe su joj spalile kuću u avgustu 1914. godine. Iskoristila je svoje znanje njegovateljice da dobije posao u bolnici, te u konačnici zaradila priznanje od Njemačke za svoj rad i doprinos u istoj.

Ali, u 1915. joj je pristupila porodična prijateljica koja je htjela da ju regrutuje u Anglo-Belgijsku špijunsku mrežu. Radila je kao bolničarka, ali i konobarica u kafeu svojih roditelja, te je zahvaljujući tome bila bliska sa pripadnicima Njemačkih trupa, ali joj je i njeno poznavanje mnogih jezika pomoglo u prikupljanju informacija.

Jednako tako, uključena je bila u sabotaže, od kojih je jedna rezultovala njenim hapšenjem: njen ingravirani sat je spao dok je podmetala dinamit u jedan tunel u blizni Njmečkog skladišta, na osnovu kojeg su je onda identifikovali. Osuđena je na smrt zbog špijunaže, ali je naknadno kazna preimenovana na život u zatočeništvu, upravo zbog prethodno dobijeng priznanja.

Nakon rata je napisala ne samo memoare, već i nekoliko špijunskih romana.

“Zato što sam žena nisam mogla služiti svojoj zemlji kao vojnik, te sam odabrala jedini mogući put.”

Elsi Inglis (Elsie Inglis, 1864 – 1917)

Foto: amightygirl.com

Ova doktorica iz Škotske je bila bitan faktor u tretiranju ratnih epidemija, i promjeni svijesti o ženama u medicini. Vodila je sopstvenu ordinaciju i tokom 20 godina prije rata. Dakle, već se pokrenula ideja o bolnici koju vode smao žene, tokom rata, kada je ona osnovala isključivo žensku jedinicu u ratne svrhe; kada joj rečeno je: “Draga gospođo, samo sjedite s’ mirom.”

Nepomirljiva, osnovala je žensku bolnicu koja je služila inostranim poslovima – Scottish Women’s Hospitals for Foreign Services (SWH). Francuska je Vlada iskoristila njenu ekspertizu, nudeći joj 100-krevetnu bolnicu, koja je uskoro brojala njih čak 600.

Ona je sa jednom jedinicom otišla u Srbiju, gdje je epidemija tifusa obrisala 16% populacije.

1915. je zarobljena i na kratko je bila držana protiv svoje volje dok je američke snage nisu oslobodile, nakon čega je sa svojim timom otputovala u Rusiju.

Nažalost, 1916. joj je dijagnostifikovan rak, te je uskoro preminula, a da nije vidjela preko 1 000 žena, članica SWH, koje su spasile stotine hiljada života.

Pred smrt je rekla:

“Tamo ću već započeti novi posao, iako bih voljela da sam njih nekoliko mogal da dovršim ovdje.”

 

Više saznajte na izvornom linku: Nataša Bursać – 9 heroina Prvog svjetskog rata za koje biste trebali znati / (lolamagazin.com).
– Ovo je čitanje RSS vijesti.