S autoricom knjige Mačka kojoj nikad nisam dala ime, profesoricom na Univerzitetu Columbia i jednom od najutjecajnijih žena bh. dijaspore, Amrom Šabić – El-Reyess rodom iz Bihaća, razgovarali smo o njenom životnom uspjehu, ali i pandemiji, vakcinama i novom vremenu koje nas čeka

Životna priča Amre Šabić – El-Rayess, profesorice na Univerzitetu Columbia u New Yorku, priča je o ostvarenju američkog sna, ali isto tako i priča o krajiškoj snazi, istrajnosti, upornosti i volji za životom. Za Amru, vjerovatno jednu od najuspješnijih i najutjecajnijih ličnosti bh. dijaspore u Americi, čuli su mnogi. Njen glas čuje se u najuglednijim sferama američkog društva, među profesorima, diplomatama, političarima, ali otkako je prošle godine objavila knjigu Mačka kojoj nikada nisam dala ime: Istinita priča o ljubavi, ratu i preživljavanju (The Cat I Never Named: A True Story of Love, War And Survival), za Amru znaju i obični ljudi. Knjiga o djevojčici koja živi u opkoljenom bosanskom gradu i svakodnevno doživljava ratne strahote, boreći se za vlastiti život, postala je jedna od najprodavanijih na Amazonu, a i kritike su joj veoma naklonjene.

Koliko dugo je u vama tinjala želja da napišete knjigu Mačka kojoj nikada nisam dala ime?
– Razmišljala sam dugo o tome da napišem Mačku kojoj nikada nisam dala ime jer su mnogi moji studenti, prijatelji, poslovni saradnici, pa i političari u SAD-u, često znali reći da je potrebno da ispričam svoju priču. Moji američki prijatelji su se čudili kako je moguće preživjeti genocid nad Bošnjacima i uprkos tom bolu i tragediji imati odlučnost i snagu za izgraditi jedan sasvim novi život u dalekoj i meni nekada potpuno stranoj Americi. Nažalost, nisam sama u toj priči i moja knjiga je upravo ta u kojoj su se mnoge naše priče slične mojoj našle. Amerikanci vole svjedočiti potvrdi da je američki san i dalje moguć i da je kroz trnje moguće doći do zvijezda, a mnogi nalaze tu vrstu nade u mojoj knjizi.

Objavili ste je prošle godine?
– Proces izdavanja traje oko dvije godine, dok se knjiga napiše i objavi. Odluka da objavim knjigu u septembru 2020. godine donesena je prije nego je moj tim pri izdavačkoj kući Bloomsbury znao da će doći do globalne pandemije, ali smo s namjerom odlučili da izađe na tržište prije američkih predsjedničkih izbora. Cilj mi je bio da sa svojom knjigom utječem na razmišljanja mladih koji su možda prvi put glasali za američkog predsjednika prošlog novembra i koji možda nikada nisu čuli za genocid nad Bošnjacima. Također, željela sam da šira američka javnost prepozna paralele između genocida izvršenog od strane Srbije uz pomoć srpskih vojnih snaga u BiH i vrste mržnje koju je administracija bivšeg američkog predsjednika pobudila u SAD-u. Uvijek dugoročno planiram sve svoje projekte. Iza svakog angažmana postoje cilj i strategija, a ovaj put cilj je bio da navedem Amerikance na dublja razmišljanja po pitanju BiH, manjina u SAD-u, muslimana globalno, kao i američke spoljne politike koju žele vidjeti i podržati u svojoj budućnosti.

Knjiga govori o ratnim strahotama koje ste doživjeli u rodnom Bihaću. Koliko vam je bilo teško sve iznova proživljavati prilikom pisanja?
– Knjiga je o ratnim strahotama, ali i ljepoti BiH, Bihaća, ljubavi koju sam osjećala tokom rata, naročito u svojoj porodici, gdje smo jedni drugima pomogli da preživimo te teške dane. Bit će iznenađujuće za čitaoce kada prepoznaju naš, bosanski humor, čak i bosanske riječi kojima približavam bosanskohercegovačko kulturno nasljeđe kao bitno u kontekstu svjetske historije i kulturne baštine stranim čitaocima i američkoj publici koji, možda, za BiH nisu ni čuli prije moje knjige. Znači, bilo je stranica koje sam s osmijehom pisala, a naravno i mnogih koje sam napisala kroz suze. Jedan dio u knjizi govori o trenutku kada mama i ja prelazimo na tada okupiranu teritoriju Hrvatske da od četnika kupimo hranu, jer nam je to bila jedina opcija. Bile smo gladne. Bio je to jedan od najtežih ratnih trenutaka kada me četnik napao. Jedina sreća u svemu bila je da je bio previše pijan da me siluje i ubije u tom momentu. Gledajući na te trenutke sa ovog stanovišta, često se pitam koliko je Amri koje bi danas također bile profesorice, poslovne žene i sretne žene da ih četnici nisu silovali i ubili? Imala sam sreću da pobjegnem kroz minsko polje, a mnoge Amre su danas prekrivene tišinom i ledenom bosanskom zemljom.

Dobili ste brojne reakcije na knjigu, kritike su vam veoma naklonjene, postala je bestseller…
– Reakcije su zaista nevjerovatne, dirljive i pune emocija. Javljaju mi se nove generacije koje kažu da tek sada razumiju šta se desilo u BiH i zašto je tolika bol prisutna u njihovim porodicama. U mnogim familijama, moju knjigu čitaju mladi zajedno s roditeljima, moja priča inicira razgovore unutar porodica koje nisu prije diskutirale o određenim ličnim tragedijama sa svojom djecom. Moja priča im u tome pruža ruku podrške i na tome sam veoma zahvalna. Zaista mi je velika čast upravo takvu ulogu odigrati za naše ljude koji su rasuti kao biseri po cijelom svijetu.

Razmišljate li o nastavku?
– Već sam završila prijedlog za nastavak i napravila kompletan sažetak nove knjige. Poslala sam nedavno svoj prijedlog agentu koji me predstavlja u svijetu književnosti i rekao je da je zaplakao, a on nije osoba koja je sklona takvoj reakciji. On predstavlja mnoge druge poznate autore, što znači da je njegova reakcija odličan predznak. Smatra da će naredna knjiga biti još uspješnija od prve, što me je baš iznenadilo, jer je Mačka kojoj nikad nisam dala ime već pokupila sve izuzetne književne kritike i nagrade. Osim drugog dijela, radim i na trećoj knjizi, koja će analizirati radikalizaciju na Balkanu kroz srbijansku predratnu, ratnu i poslijeratnu propagandu i kako se nacionalističko ponašanje i islamofobija na Balkanu na mnoge načine poklapaju sa sadašnjim dešavanjima u SAD-u. To će, nadam se, također biti jedna značajna knjiga za BiH.

U SAD su mnogi Bosanci i Hercegovci došli kao izbjeglice, a vi ste stigli nakon završetka rata. Sami, prepušteni sebi i sa svježim ratnim sjećanjima. Po čemu pamtite taj period života?
– Bila sam veoma odlučna da sebi osiguram uspjeh u SAD-u, ne toliko radi sebe, koliko radi svoje porodice i drugih koji su u meni tada vidjeli neku nadu za bolje sutra. Nije mi bilo važno koliko je sati, dana, godina rada bilo potrebno uložiti da uspijem, ništa me nije moglo s tog puta skrenuti, jer sam znala da mnogi na mene računaju kao na oslonac, da sam svijetla tačka u njihovim životima. To je bila ogromna odgovornost i danas je samo veća.

Jeste li tada mogli pretpostaviti da ćete u Americi ostati, izgraditi karijeru, steći vlastitu porodicu?
– Nisam tada razmišljala o tome kakav će tačno moj život biti jer sam bila preokupirana radom, ali sam znala da ću na neki način kroz svoj veliki rad, učenje i zalaganje uspjeti u svojim namjerama. Moj glavni moto u životu uvijek je bio da se maksimalno posvetim svemu što radim, a iz takvog rada mora proizaći nešto pozitivno. Moje ambicije nikad nisu bile materijalne prirode, nego da uspijem profesionalno, da budem najbolja mama koja mogu biti, da budem prava sestra svom bratu, da budem jedna pozitivna osoba i najbolji primjer svojoj djeci, kao i studentima. Kroz taj veliki rad i trud je nekako, i na jedan organski način, došao i materijalni uspjeh i situiranost na kojoj sam danas zahvalna. Također sam imala sreću da nađem životnog saputnika koji je fantastičan i briljantan čovjek koji me podržava i podstiče u svakom pogledu. A za takvu podršku brak mora biti jedno pravo partnerstvo, koje smo suprug i ja izgradili od samog početka.

Koliko vas je oblikovalo odrastanje u Krajini?
– Podijelila sam s vama jedan težak detalj kako smo se mama i ja grčevito borile da naša porodica opstane. Moj tata, inače intelektualac koji je bio protiv rata, završio je na frontu, a moj brat je u ratu imao samo 12 godina. Spoznaja da bi pad Bihaća u ruke četnicima bio ne samo kraj nas Bošnjaka u Krajini nego i kraj BiH, bila je sveprisutna u tom periodu. Upravo ti trenuci opisani su u knjizi, koja je puna intenzivnih i emotivnih priča. Svi koji su je imali priliku pročitati, ne samo naši građani nego i Amerikanci, kažu da je ne mogu iz ruku ispustiti dok je ne završe. Najveća žalba koju dobijam jeste da je knjiga trebala biti duža, iako već ima 384 stranice.

(gracia)


PROMO PLUS: Možda vas zanima i ovo: