Anu Dumić oduvijek su privlačile zagonetke, a upravo ju je ljubav prema njima usmjeravala prema nauci o podaci. Sad kad gleda na svoj karijerni put, možda je posao izabrao nju, možda ga radi s razlogom, kaže.

Analiza podataka je ono čime se bavim gotovo od početka karijere, uvijek me tjera na razmišljanje o samim podacima – interpretaciju i postavljanje potpitanja, postavljanje hipoteza, ali i njihovo pobijanje.

Danas radi kao naučnica za podatke u Hrvatskom Telekomu, gdje uspostavlja data mining rješenja za privatne korisnike, razvija churn prediction modele, priprema marketinške kampanje i učestvuje u međunarodnim analitičkim projektima.

Ali, možda je njen najvažniji posao bio taj da iskoristi mnogo dostupnih podataka kako bi provjerila šta izaziva mnogobrojne epileptične napade kod njenog sina.

Prikupljanje podataka od prvog dana

O svemu je njen suprug pisao prije gotovo dvije godine, kada je u zaključku naveo kako su uspjeli smanjiti broj napada za 86%. A onda je stigla ažurirana verzija teksta početkom ove godine – napadi su u potpunosti prestali.

Iako su im mnogobrojni podaci koje su skupljali trebali otkriti nešto o potencijalnim okidačima za napade, Ana se prisjeća kako su podatke o svom djetetu počeli zapravo prikupljati od prvog dana, kao i mnogi roditelji danas.

Naravno, to je bilo u skroz drugoj namjeni. Naime, roditelji bi trebali u prvim mjesecima pratiti nekoliko osnovnih informacija – na primjer, broj mokrih pelena u danu, kako dijete napreduje na težini i slično.

A papir i olovka nisu bili opcija pa smo izabrali mobilnu aplikaciju koja nam je na brz i jednostavan način omogućila praćenje velikog broja parametara. Prije smo bilježili 15-tak unosa dnevno, sada kada znamo koliko je svaka informacija dragocjena, njihov se broj penje preko 100.

Prvo predanost medicinskoj struci, a onda okretanje podacima

Ali, nakon što je stigla dijagnoza, sve se promijenilo, kaže. Kako su napadi postajali sve intenzivniji, tako je epilepsija uticala na svaki aspekt života njihovog djeteta – od hranjenja do spavanja.

Željeli smo barem imati neki pregled šta se događalo kroz dan, ali ispočetka nismo imali viziju šta bismo s tim podacima, u potpunosti smo se prepustili struci.

Nažalost, medicina je ubrzo iscrpila sve mogućnosti liječenja, a zdravstveno stanje se iz dana u dan pogoršavalo. Stjerani u ćošak, željeli smo vidjeti promiče li nam nešto što bi moglo pomoći u daljnjem liječenju i tada smo se okrenuli podacima.

Znali smo da broj napada varira od dana do dana i nadali smo se kako postoji neki pozadinski razlog za to – to nam je bila misao vodilja.

I zato su počeli pratiti mnoštvo parametara – vrstu hrane i dužinu hranjenja, unos tekućine, pelene, odnosno probavu, lijekove i dodatke prehrani, spavanje, fizičku aktivnost, boravak na otvorenom, simptome kao što su neutješni plač, nervoza, napad, povišena temperatura, odbijanje hrane, začepljenost nosa…

Osim toga, pratili su i vanjske parametre, poput temperature i pritiska vazduha, a kasnije i unosa pojedinih nutrijenata do novoa hemijskih elemenata.

Naravno, neke od ovih stvari se računaju u fazi analize. Događaji se predefinišu i jednostavno odabiru kroz mobilnu aplikaciju, s volumnim ili brojčanim količinama.

Okidač? Prehrana

I onda su došli do otkrića – prehrana. Kako je Goran pisao, hrana bogata škrobom, hrana puna proteina, poput mesa, u kombinaciji s određenim žitaricama, voćem i povrćem u istom obroku, bila je ogroman okidač za napade.

A kroz detaljniju analizu došlo se i do zanimljivih informacija – recimo, smanjenje aminokiselina po kilogramu utiče na porast broja napada.

Kad su se eliminisale takve kombinacije, u kratkom roku su vidjeli smanjenje napada za 70%, a kasnije i više.

Iako već postoje određeni dokazi da određena prehrana može uticati na smanjenje epileptičnih napada, oni i dalje nisu dobro ispitani, a i Ana napominje da dijete za epilepsiju i dalje nisu dio standardnog protokola za liječenje.

Što je možda i dobro, jer je upitno kakve bi rezultate imala jedna takva dijeta, poput ketogene, naspram trenutne prehrane kakvu ima njen sin koja je u konačnici postala u potpunosti personalizirana.

Više o toj temi Ana će pričati i na skorašnjoj konferenciji Women in Data Science, ali za sad objašnjava:

Neke od njih se ne mogu raditi nikako drugačije nego uz nadzor struke jer dugoročno mogu znatno uticati na zdravlje ostalih organa, ako se ne provode ispravno. Isto tako, nažalost, ne postignu se uvijek željeni rezultati.

Istraživanja pokazuju kako uspjesi jako variraju zavisno o vrsti epilepsije, tipu napada i najzad vrsti dijete koja se koristi. Standardne prehrambene dijete za epilepsiju nisu nam sugerisane od strane struke.

Prehrana kao okidač iskočila je tokom iscrpnih analiza, a dijelom je i rezultat naših ispravnih odluka o standardizaciji sedmičnih menija, te sretnih okolnosti, o kojima će više riječi biti na samoj prezentaciji.

Na kraju, sad kad poznajemo uticaj puno namirnica, ispada kako niti jedna standardna dijeta za epilepsiju ne bi bila prikladna za naš slučaj, tako da smo izabrali dobar alternativni put.

Napadi su eliminisani, ali borba traje i dalje.

Napadi su danas u potpunosti prestali, a takav rezultat Ana smatra nevjerojatnim. Bilo bi puno lakše da su znali da će takav ishod biti kad su krenuli sa svim prije dvije godine, dodaje, ali čak i trenutan ishod ne znači da je borba gotova.

Bitno je reći kako su uzroci epilepsije još uvijek nedovoljno istraženi, riječ je o dugotrajnom stanju koje zahtijeva konstantno praćenje i prilagođenu terapiju. U našem slučaju to znači nastaviti raditi dalje analize jer svaka nova namirnica donosi potencijalno i novu opasnost – stoga, rekla bih kako ova borba traje i dalje.

Nedavno smo imali loša iskustva s nekim naizgled “običnim” namirnicama (npr. sok od mrkve), međutim sad imamo dovoljno iskustva takvo stanje na vrijeme prepoznati i u startu spriječiti eskalaciju.

Naša inicijalna misija bila je doći do nekih uzoraka u ponašanju, na kraju je ispalo puno više od toga i, naravno, sretni smo zbog toga.

Epilepsija za porodicu Dumić predstavlja velik izazov, ali ona nije jedini zdravstveni problem s kojim se susreću.

Izuzev toga, cilj nam je otkriti preduslove za kvalitetan san, eliminisati eventualne uzročnike alergijskih reakcija i maksimalno uticati na kvalitet života. Reći ću vam, na primjer, kako smo se pune dvije godine borili s konstipacijom uzrokovanom težim lijekovima, razni stručnjaci su nam pomagali, tražili rješenja, davali suplemente, ali bez uspjeha.

Dok evo prije koji mjesec nismo ponovo u podacima pronašli mogući razlog i riješili taj veliki problem.

Imamo personalizovane oglase, kad ćemo imati personalizovane terapije?

Budućnost medicine možda leži upravo u personalizaciji, a u sve bi se mogla uplesti i tehnološka industrija, s obzirom na to da i Google i Apple i mnogi drugi imaju već mnoštvo podataka o našim stanjima i navikama zahvaljujući pametnim uređajima koji o nama mnogo toga prikupljaju.

Onaj vic u kojemu Google Home odbija naručiti pizzu za nas jer zna da smo se nezdravo hranili i slabo kretali zadnjih dana, mogao bi uskoro postati stvarnost, ali personalizovane terapije za sada su još daleko od nas.

Koliko sam upoznata, neke bolesti već imaju mogućnost personalizovanih lijekova, međutim taj proces je zasad prilično skup i cilja na vrlo specifične dijagnoze te će svakako proći još mnogo godina prije nego medicina dobije odgovore koje svi tražimo.

Iako postoji opravdana bojazan od velikih kompanija koje znaju sve o nama, korištenje podataka u svrhu spašavanja života bi u potpunosti opravdalo takvu praksu i medicina bi se trebala udružiti s tehnološkim kompanijama po tom pitanju. I to čim prije, dodala bih.

Činjenica je kako se trenutno potencijal podataka u mnogim područjima vrlo malo iskorištava, nastavlja Ana. Uređaji koje svakodnevno na mnoge načine koristimo, već sad prikupljaju ogromne količine podataka, a koriste se za prikazivanje – personalizovanih oglasa.

Zamislite koliko bi strukturiranih podataka jedna bolnica mogla prikupiti i analizirati – primjerice (ne)uspješnost terapija kod pacijenata ovisno o simptomima, stanju metabolizma, kliničkoj slici. Tužno je još uvijek gledati papire i kartone u bolničkim sobama… kad pitate doktora za neki sličan slučaj vašemu, vadi će ga iz glave temeljem iskustva, a ne iz centralnog informatičkog sustava, po mogućnosti analitičkog. Na takvim stvarima trebamo poraditi.

Roditelji najviše vremena provode sa svojim djetetom i najbolje ga poznaju.

Još dokaza o tome kako neadekvatna prehrana može utjecati na tijelo. Gore je EEG (elektroencefalografija, mjerenje aktivnosti mozga) prije promjene prehrane, koji je u tom periodu bio pun patoloških paroksizama (šiljci, svakih 3-5 sekundi). Na donjoj slici je EEG nakon promjene prehrane – šiljci su nestali.

Zdravstveni sistem se uglavnom drži standardnih procedura i prilično su suzdržani za ovakve alternativne, iako vrlo znanstvene pristupe, nastavlja moja sugovornica. Podatkovna znanost se s razlogom tako zove i koristi u mnogim granama medicine, primjerice u dijagnozi genetskih mutacija, dodaje.

Nažalost, vrlo često se staje samo na tome, a možda analitika krije i moguća rješenja za neke bolesti. Ako se uzme u obzir kako je oko 30–40% epilepsija rezistentno na lijekove, onda je jasno kako su ovakve metode ipak nužne, kao i multi-disciplinarni timovi stručnjaka koji će dati drugi pogled i možda donijeti prekretnicu u budućnosti medicine, ali jednako tako važne su i opservacije roditelja koji provode 24 sata dnevno sa svojim djetetom.

Ana drugim roditeljima koji se suočavaju sa sličnim izazovima savjetuju da prate svoje dijete jer ga najbolje poznaju i prvi će uočiti ključni faktor koji čini razliku. I nikad ne treba odustati. “Ako naše iskustvo može pomoći barem jednom djetetu ili roditelju, vrijedilo je”, zaključuje na kraju.

Preuzeto sa: netokracija.com

Više saznajte na izvornom linku: Redakcija – Ana Dumić otkriva kako su joj podaci spasili sina / (lolamagazin.com).
– Ovo je čitanje RSS vijesti.