Analiza tribina SDA, SDP-a i SBB-a: Kako se ponašaju ideje na stranačkim skupovima?

bportal.ba

Ostalo je još 40 dana do izbora, koji će odrediti političku sudbinu Bosne i Hercegovine za iduće tri godine. Kampanje su već uveliko u toku, a najviše pažnje plijeni kampanja za članove krunske institucije izvršne vlasti – Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Dok su kandidati za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog i srpskog naroda, kampanju uglavnom bazirali na medijskim oglašavanjima, sa izuzetkom uobičajenog estradno-vokalnog angažmana Milorada Dodika, kampanja za člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda ima veći “dodir sa stvarnošću”, odnosno veći stepen neposredne komunikacije.

U ovom izbornom ciklusu, tribine kao vid komunikacije sa glasačima inaugurirala je Stranka demokratske akcije (SDA), prije dva mjeseca, kada je njen kandidat za člana Predsjedništva krenuo u obilazak više od 70 općina. Prve reakcije, političkih konkurenata, su bile agresivna zbunjenost i donekle arogantni strah pred namenutim izazovom.

Tako su kroz svoje medijske kanale iz Saveza za bolju budućnost (SBB) pokušali omalovažiti koncept ovih tribina, predstavljajući ih kao neefikasnu kopiju kampanja iz drugih zemalja, a onda su čak počeli pozivati na zabranu održavanja tih tribina, što je bilo kratkog vijeka, nakon susreta sa činjenicom da za takvu zabranu ne postoji nikakvo utemeljenje u Izbornom zakonu BiH.

Štaviše, demokratska praksa ne samo da ne zabranjuje, već motiviše ovakvav vid komunikacije sa građanima. Tako, naprimjer, po dvije godine prije predsjedničkih izbora, kandidati u Sjedinjenim Američkim Državama, putuju zemljom i kroz ovu formu tribina predstavljaju glasačima svoje izborne agende. Direktan susret sa građanima je i dalje “najmodernija tradicija”.

Nakon što inicijalni “gubitnički refleks” (potcjenjivanje koncepta tribina i poziv na njihovu zabranu”) nije pokazao nikakav znatan rezultat, opozicione stranke, prvenstveno SBB i SDP su napravile mudar potez. Umjesto da se nastave ograđivati od te efikasne prakse SDA, počele su da isto rade i slijede SDA, čime su pokazale određen stepen ozbiljnosti. Bez ironije, to je hvale vrijedan potez, jer nije lako preći navedenu mentalnu barijeru.

Ključna lekcija dosadašnjeg toka kampanje jeste da je fundament pogrešnog postupanja – potcjenjivanje protivnika. SDA je, oslobodivši se duha potcjenjivanja svoje konkurencije, postavila visok tempa od samog početka, iako su joj rezultati anketa, koje je objavio i toj stranci neskloni “Dnevni avaz”, govorili o tome da još uvijek ima najveću podršku kod birača.

Umjesto uljuljkivanja i proglašenja pobjede prije početka bitke, SDA i Šefik Džaferović kao njen kandidat za člana Predsjedništva su najozbiljnije shvatili svoju zadaću. To, međutim, nije samo znak snage SDA, već i njene slabosti, jer za razliku od nekih ranijih izbornih ciklusa, ovaj put je jasno da će morati da uloži sve svoje kapacitete da ostvari željeni rezultat.

Ono što je ključna prednost Džaferovića i SDA u toj utakmici na političkom tržištu – jeste duh inicijative i političkog poduzetništva, umjesto “reaktivnog”, ovisnog duha. Drugim riječima, Džaferović jedini nije čekao šta će drugi uraditi, pa da kreira identitet svoje kampanje u reakciji na to, već je krenuo svojim putem, koji su drugi proglasili pogrešnim ili zabranjenim, a onda krenuli da ga i sami prate.

Glavni trenutak slabosti SDA je zapravo bio kada su izrazili određenu mjeru ljutnje, što ih drugi počinju kopirati. Nepotrebno je u takvim trenucima ljutiti se, jer ako politička konkurencija počne kopirati vašu praksu, nakon što ju je osuđivala, to ne može biti razlog za nezadovoljstvo, a posebno ne način da ih zaustavite u tome.

Taj psihološki sadržaj, odnosno razlika između duha inicijative i duha reakcije, presudno je utjecao i na samu formu kampanje. Drugim riječima, nije moguće jednostavno kopirati nekoga, samo tako što ćete odlučiti da ga kopirate. Dovoljno je da napravite razliku u sitnim detaljima, pa da proizvedete sasvim suprotne efekte od namjeravanih.

Upravo se to desilo i u ovom slučaju kopiranja prakse SDA od njenih oponenata. Pored kvantitativne razlike (Šefik Džaferović je u trenutku kada ostali tek kreću na teren, već obišao 72 općine) postoji i značajna kvalitativna razlika, a ona je u strukturi tribina.

Tribine kandidata SDA Šefika Džaferovića su struktuirane kao neka vrsta mješavine klasične stranačke tribine i televizijske emisije sa elementnima dnevničkog, ali i revijalnog TV programa.

Prvu dimenziju je presudno odredio ambijent “komunističkog ambijenta” sala domova kulture i radničkih domova, u kojima su održavane tribine. U tom smislu, možda je postojalo više prostora za eksperimente poput tribine u Stocu, koja je održana pod otvorenim nebom, u mediteranskom ambijentu centralnog stolačkog trga. Međutim, takav vid ambijentalnih eksperimenata je uvijek mač sa dvije oštrice, jer izborom neočekivanog ambijenta možete napraviti osvježenje pažnje, ali i stvoriti veći stepen “neozbiljnosti”. Konzervativna SDA je po ovom pitanju izabrala liniju manjeg otpora.

Drugi ključni aspekt jeste mizanscen, ili struktura bine na tim tribinama. Najprije, Džaferovićeve tribine su imale po dva voditelja: voditeljicu, koja se obraćala prva publici, sa pozdravnim govorom, te bi najavljivala voditelja-intervjuera (u ovom slučaju poznatog voditelja revijalnog programa Hayat TV Igora Todorovca).

Činjenica da je i sam voditelj najavljen – umjesto da sam sebe najavljuje – povećavao je stepen njegove relevantnosti, te ga u percepciji izvodio na psihološku ravan na koj je i sam kandidat, čime se stvara odnos ravnopravnosti među njima kao sagovornicima. Takav odnos između Džaferovića kao kandidata i Todorovca kao voditelja (koji nije klasični bezlični moderator stranačkih tribina) omogućio je kvalitetniju dinamiku, i suspendirao neželjenu izvještačenost.

Treći aspekt, koji je razlikovao ove Džaferovićeve tribine od tradicionalnih tribina jeste uključivanje tzv. “revijalnog sadržaja” pored uobičajenog dnevničko-političkog. Tako u prvom dijelu tribine, kandidat odgovara na pitanja o svom ličnom i porodičnom životu, odrastanju i školovanju, čime je sveden na ljudsku mjeru i gledaoci ga imaju priliku upoznati u svjetlu “običnog čovjeka” (a ne samo “političke figure iz Dnevnika”), poredeći ga sa sobom i svojim životnim situacijama.

Osim tog realno životnog dijela, intervju je dinamiziran i puštanjem filmova (kratki film o Džaferovićem životu, praćen fotografijama iz raznih faza života; te dvodijelna animirana prezentacija izbornog programa SDA – Agende 2026.), čime se stvara kino-efekat kod gledalaca.

U današnjem stanju isjeckanje pažnje raznim vrstama podržaja, kroz mehanizme smart-telefona, takva neprestana smjena različitih vrsta forma jedina može održati pažnju publike.

Za razliku od Džaferovićeve kombinacija teške politike i običnog života, sa elementima relaksiranosti pa i revijalnosti koju je intervju sa voditeljem Todorovcem unio, te interaktivnom formom sa pitanjima koja upućuju građani, kandidati SDP-a i SBB-a su se odlučili za drugačije strukture.

Tako je Fahrudin Radončić odabrao takozvani totalitarni koncept jednosmjernog obraćanja, u kojem on stoji sam na bini, za govornicom, i upućuje poruke publici, gdje niko nema realnu mogućnost postavljanja pitanja, čime se želi sugerisati manjak ili odsustvo demokratske prakse učešća većine u formiranju stavova i donošenju odluka.

Takva struktura mizanscena je u skladu sa Radončićevom političkom filozofijom da samo imovinsko dominantni pojedinci trebaju da imaju šansu da budu predsjednici, te orvelovskom psihologijom servilnosti, kojom je armirana kula SBB-a.

S druge strane, kandidat SDP-a kombinirao je tu autoritarnu, “komunističku” strukturu “usamljenog govornika na bini” sa potpuno suprotnim konceptom.

U SDP-ovom izbornom štabu su kao formu Bećirovićevih tribina odabrali koncept promocije njegove knjige – “Država BiH u fokusu”. Tako, pored jednosmjernog obraćanja, u kojem Bećirović stoji sam na bini za govornicom u jednom dijelu tribine, ubačen je i koncept “gužve na bini”, gdje pored Bećirovića koji sjedi – sjedi i još 4-5 promotora, te je i vizuelno i auditivno jedva primjetan veći dio promocije.

Na kraju, to spajanje suprotnih koncepata – “usamljenog lidera” sa “jednim od intelektualaca na promociji knjige”, dovodi do određene vrste konfuzije. Jer nedemokratski i nemoderni efekti, koje proizvodi prva situacija (kao u slučaju Radončića) poništeni su utapanjem u “masu promotora”, te ne kraju ne ostaje dovoljno jasan efekat.

Ono što je ipak jasno jeste kultur-elitistički koncept Bećirovićevih tribina, za razliku od Radončićevog imovinsko-elitističkog. Promocija knjige, sama po sebi, je elitna kulturna praksa, koja se po pravilu organizuje za uže krugove ljudi i publiku sa posebnim stepenom obrazovanja.

Drugim riječima, to je okupljanje koje nema za cilj pokazivanje “veze sa narodom”, već suprotno – pokazivanje razvezanosti od narodna. Ta je tendencija podebljanja, naglašenim tituliranjem govornika (“prof. dr.”, “akademik”, itd.), čemu je sklon i sam kandidat SDP-a, koji nije slika običnog čovjeka, koji izvire iz naroda, već – akademski profesor i intelektualac, koji se izdiže iznad naroda.

To je koncept koji traje još od vremena Zlatka Lagumdžije, a po kojem su akademski krugovi (npr. Ekonomski fakultet u Sarajevu) bili svojevrsni inkubatori kadrova u izvršnoj vlasti, što je praćeno određenom distancom prema narodnim masama, koje se većim svojim dijelom nalaze na nižem stepenu obrazovanja.

Imajući u vidu navedeno, postaje jasno da su Radončić i Bećirović, iako su “kopirali” Džaferovićeve tribine, ipak ostvarili potpuno suprotne efekte, koje su ipak ciljane, jer su u duhu političkih organizacija koje ti kandidati predstavljaju. Zato treba biti oprezan s plasiranjem teza o “kopiranju”, jer untaoč određenim sličnostima, koje se nameću na prvi pogled, riječ je o suštinski različitim porukama.

Uoliko bismo poveli raspravu, koja od tih koncepcija ima najveću šansu za pobjede, mogli bismo otići u različitim smjerovima, ovisno od teorijskih polazišta. Kakvi kandidati trebaju da budu da bi bili izabrali – slični narodu ili različiti (npr. bogatiji ili obrazovaniji) od njega? To je pitanje na koje politička teorija još nije dala konačni odgovor, a sigurno je da će najrelevantniju ocjenu o tome donijeti sami građani, zaokružujući imena kandidata po svom nahođenju i kriterijima, koje analitičari nikada nisu u stanju da razumiju i opišu do kraja.



0

Zadnje diskusije / FORUM

Anketa

Da li se osjećate sigurno u vlastitom gradu ?

Loading ... Loading ...