Te 1918. godine, na kvaki stana moje bake u Čikagu osvanuo je bijeli šal. Moja baka imala je tada tri godine, a njena mama okačila ga je kako bi obavijestila zajednicu da u kući imaju bolesnika zaraženog španskom groznicom.

Moja baka bila je jedna od 500 miliiona zaraženih širom svijeta. Trećina svjetske populacije tada je bila inficirana, a oko 50 miliona ljudi izgubilo je život uslijed ove pandemije.

Moja baka bila je zatvorena u svojoj sobi, nije komunicirala ni sa kim. Njeni roditelji i starija sestra bili su u ostalim prostorijama stana, izbjegavajući da izlaze napolje kako ne bi ugrozili nekog drugog. Baka mi je kasnije pričala o strahu i panici koje je doživljavala tako mala i sama.

Međutim, moja baka, Elinor Elisberg Miler je preživjela. Poslije toga, upisala je fakultet. Bila je opsjednuta mikrobiologijom, baš zbog tog svog iskustva u djetinjstvu. Postala je nastavnica biologije u školi u Čikagu. Tada žene nisu mogle mnogo da napreduju, a uvjerena sam da, da je rođena malo kasnije, bila bi ljekarka. Udala se za divnog čovjeka, upoznala svu svoju unučad, kao i četvoro praunučadi, proslavila je 100. rođendan i preminula u 103. godini, mirno i u snu.

foto: Žena Blic

Njena priča mogla je da se završi i drugačije. Preživjela je jer su njeni roditelji postupali pametno. Dok je grip kosio Čikago, njeni roditelji su se držali podalje od svih. Ne samo to, aktivno su radili na tome da zaštite i zajednicu. Bijeli šal dokaz je o tome. Taj bijeli šal sačuvao je njihove komšije, prijatelje, pa i ljekare.

Danas je 2020. godina, a ja sam Elinorina unuka, ljekarka koja je svedok nove pandemije. Prosječna smrtnost obe pandemije je slična – oko 2,5 odsto u vreme španske groznice, a između 1,5 i 3 odsto od Covida-19. Utješno je što se, za sada, čini da se korona virus širi sporije od španske groznice. Moja baka se sjećala da je čula gomile svjedočenja o ljudima koji su ujutro otišli na posao i nikad se nisu vratili kući.

Kod korona virusa, simptomi se razvijaju danima. To znači da ne možete sa sigurnošću da odredite ko je zarazan, pa je jedini način da zaštitite sebe i druge da smanjite sve kontakte.

Iako smo na osnovu iskustva iz Kine imali vremena da se i sami spremimo na isto, ljudi šetaju i poriču opasnost od korona virusa. Mi, ljekari, nemamo dovoljno opreme i rizikujemo živote i nas i pacijenata. Kakva je ironija što nismo daleko odmakli u ovih 100 godina od belog šala moje bake. Danas, nama u bolnici daju instrukcije kako da napravimo maske u kućnoj radinosti od marama i šalova.

Najmanje što svako od nas može da uradi je da uči od prethodnih generacija. Zaustavite širenje virusa tako što ćete ostati u kuću. Uradite to za sebe, za svoju porodicu, za one ranjive i ugrožene. Uradite to za medicinske radnike koji moraju da ostanu zdravi kako bi mogli da zbrinu vas ako se razbolite. Ostanite u kući kako bi i vaše unuče jednom sa divljenjem pričalo o vama, i iz vašeg odgovornog ponašanja izvuklo lekciju.

A kada ste već kod kuće, dignite glas i u naše ime i zatražite od nadležnih da obezbijede zaštitnu opremu medicinskim radnicima. Onda vežite bijeli šal na kvaku. To ne znači da ste odustali, upravo suprotno: to znači da ste u punom borbenom raspoloženju i šaljete zajednici poruku da smo svi zajedno u ovome.

Izvor: Žena Blic.rs

Više saznajte na izvornom linku: – BIJELI ŠAL NA VRATIMA: Lekcija koja je spašavala živote, priča koja je mnoge dirnula RAVNO U SRCE! / (novi.ba).
– Ovo je čitanje RSS vijesti.