Alen Kurtović porijeklom iz Bihaća ljekar je koji živi i radi u Jemenu, ratom zahvaćenoj državi gdje se svakodnevno gube ljudski životi, a nedostaje svega, hrane, lijekova i svih drugih životnih potrepština.

Alen je završio medresu u Cazinu, nakon čega upisuje Medicinski fakultet u Sarajevu, a da bi u želji da uči arapski jezik otišao u Jemen.

– Nakon dvije godine studija, tačnije 2007. godine otišao sam u Jemen kako bih učio arapski i bavio se izučavanjem Kur’ana, a sasvim slučajno je to bila baš ta država. Prvi moj utisak kada sam došao u Jemen je bio očaravajući. Jer je Sana, glavni grad Jemena, živuća historija, to je grad muzej, sve građevine su stare na stotine i hiljade godina, a ljudi tu i dalje žive. A ja kao ljubitelj orijentalistike ostao sam očaran time – priča Kurtović.

Kaže da je nakon učenja jezika nastavio da studira u Sani, a da je, kada je bio završna godina, 2015. godine počeo strašni rat.

– Meni koji sam preživio rat u Bosni to je bilo zastrašujuće, prolazile su mi slike iz prošlosti svih onih dešavanja u Bosni. Posebno su zatrašujući bili avionski napadi. Sana je bila avionski bombardovana svaki dan i noć. To su bila bombardovanja, posebno navečer, i sve do jutra. Sve to me vraćalo u situaciju u Bosni jer sam se i Cazinu još kao dijete bojao aviona, ostao mi je jezivi strah kada bi kod nas u ratu zasvirale sirene – kaže Kurtović, te dodaje:

– Međutim, s vremenom smo se navikli na ta bombardiranja, koliko se čovjek može naviknuti na to, ali postala je to svakodnevnica. Kao i kod nas što smo navikli u ratu. Završio sam fakultet i u međuvremenu sam se oženio i počeo raditi u državnoj bolnici.

Kaže da iako radi kao ljekar, plaća nema već šest godina.

– Ovdje plaća nema već jedno šest godina, jer je sve blokirano, nekada daju pola plaće. Zamislite samo da je u državnim bolnicama recimo u ljekara opće prakse plaća 100 dolara, i kada vam plate 50 dolara, kako čovjek da živi. Težak je život iz nekoliko razloga, nemaju primanja, a i oni što imaju, primanja su mala. Država u ratu je blokirana tako da većinom što se uvozi je veoma skupo, a i dolar je skočio – pojašnjava.

Ističe kako većina Jemenaca žive od danas do sutra, a da je meso za njih pojam.

– Ako imaju piletinu, pola pileta, to je za njih kao za nas Bajram. Siromaštvo je tako veliko da veliki broj djece umire od neuhranjenosti, što se može vidjeti i po izvještajima UN-a. Ja se kao ljekar u bolnici susrećem sa veoma potresnim scenama, veliki je broj ljudi sa hroničnim bolestima i dosta oboljelih od raka. Većina njih ima metastaze, te trebaju zračenje i kemoterapije, a to bolnice ne mogu da im pruže – kaže Kurtović.

Kaže da tu vrstu terapije pruža samo jedna bolnica na području Jemena ili da za liječenje moraju ići van države za što nemaju novac.

– Došla je jedna žena oboljela od raka, a koji se rasprostranio na glavu, mozak, izgubila je vid i trebala je na terapije čekat više od mjesec. To je jedna od najtežih priča sa kojom sam se susreo. Doveo ju je suprug u nadi da će ozdraviti. Zamislite kada saznate da vam lijeka nema, da biste morali otići vani da se liječite, a oni došli iz nekog sela i nemaju ništa. Kada su saznali kakvo je stanje, rekla mu je da se on vrati kući, a da nju ostavi da umre. Mi smo joj prikupili novac i uplatili za kemoterapije i lijekove, a nažalost preminula je par mjeseci poslije – priča Kurtović, te dodaje:

– Sve više sam vidio tu težinu života koji ljudi žive. Kada vidite šta je jedan obrok te porodice, šta imaju za iftar, rižu i hljeb. Za jednu porodicu, ako im daš jedan pileći batak, to je za njih radost. Zamislite onda kako se živi. Ali i povrh svega toga ti ljudi nisu klonuli duhom. Kao ni mi u Bosni i Hercegovini. Mislim da smo i mi bili i sretniji jer smo znali cijeniti život i znali smo cijeniti i ono malo što imamo. Sjećam se u Bosni, kada bi došlo brašno, kroz to neko crno tržište, koliko smo se radovali kada se može napraviti bijeli hljeb. Ovdje se živi od danas do sutra, ako čovjek ima da jede danas, sretan je i zadovojan i ne misli na sutra.

(usn)