Šokantna vijest stigla je jučer iz Hrvatskog olimpijskog odbora, koji je otkrio kako im je Blanka Vlašić (36) poslala pismo u kome ih obavještava o odustajanju od nastupa na Olimpijskim igrama u Tokiju. Istina, Blanka već neko vrijeme ne skače, praktično od Olimpijskih igara u Rio de Janeiru 2016. godine, no oni koji pomnije prate situaciju znaju da i dalje trenira, odlazi na terapije kod Nenada Bakule u Šibenik, i još nije spremna objesiti sprinterice o klin.

Vaš preglednik ne omogućava pregled ovog sadržaja.

Prošle godine, u zadnjem velikom intervjuu za 24sata, Blanka je jasno kazala kako se neće vraćati ako ne bude mogla skakati preko magične granice od dva metra, a na početku godine iz njenog je stožera odaslana ista vijest. U tom smjeru je išlo i njeno pismo krovnoj kući hrvatskog olimpizma.

“Mukotrpna i uporna borba za ozdravljenje Blanke Vlašić polučila je konačno dobre rezultate. Posljednja magnetna rezonanca pokazala je potpuno zacjeljenje petne kosti. Međutim Ahilova tetiva još daje naznake upalnog procesa. Nivo opterećenja koje u ovom trenutku provodi je na dobrom nivou, ali je naša procjena da taj nivo progresije stresa i adaptacije neće biti dovoljna da bi ona preskakala 2 m. Ne želeći rasprodavati njen ugled na tako velikom natjecanju kao što su Olimpijske igre u Tokiju, odlučili smo da odustajemo od pokušaja nastupa na njima dajući si još prostora da možebitno u vremenu koje je pred nama, dosegnemo onaj nivo mogućnosti koju priželjkujemo te da konkurentno nastupa na međunarodnim natjecanjima”, stoji u pismu.

– Moja je obaveza bila javiti se najprije HOO-u i tek nakon što su oni objavili vijest spremna sam o cijeloj situaciji reći nešto više – javila nam se Blanka i odmah na početku razgovora vratila se četiri godine unatrag, na razgovor s trenerom Bojanom Marinovićem neposredno nakon što je s medaljom oko vrata sišla s postolja u Brazilu.

Foto: Reuters/PIXSELL

– Rekla sam mu da sam ostavila sve na zaletištu, da sam skakala uz strašne bolove i zamolila sam ga da mi ne da više skakati. Bila sam sigurna da ću nakon nekog vremena zaboraviti taj grozan osjećaj, to mučenje, da ću biti spremna i opet željeti skakati, ali me bilo strah da ću opet proći tu muku i bolove i da će to na moje zdravlja ostaviti posljedice. Jer tijelo pamti…

Unatoč svim problemima i operacijama Blanka je i dalje nastavila trenirati, ne uobičajenim ritmom, nego smanjenim, uz zamjenske treninge, bez skakanja… I sve je išlo svojim tijekom do sredine prošle godine, kada se po prvi put pojavila nada da bi se mogla vratiti na zaletište.

– Osjećala sam da napredujem na svakom treningu, no paralelno sam osjećala sve veću bol. Bilo je to za mene veliko razočaranje, po prvi put sam digla ruke, odlučila prekinuti trenirati sve dok u potpunosti ne ozdravim. Kost i tetiva bili su kompletno upaljeni. Vratila sam se fizioterapeutu Nenadu Bakuli u Šibenik, dogovorili smo pauzu i terapije do kraja godine i nakon toga kontrolni pregled magnetskom rezonancom.

Blanka je postala rekreativac, sve češće je se moglo sresti u šetnji po Marjanu ili po gradu s malenim psićem koga je u međuvremenu udomila.

– Tih šest mjeseci bila sam običan rekreativac, duge šetnje s Rozom bile su mi jedina aktivnost. No kako je ona lovački pas, puna energije, šetnje su postajale sve duže, koji put bih i potrčala za njom…, i malo po malo sam primijetila da me tetiva ne boli, da mogu opteretiti nogu. Neno mi je dao zeleno svjetlo, rekao mi je da slobodno potrčim, i tako je krenulo. Do kraja godine sam trčala. Bio je to prekrasan osjećaj, pazite, godinama nisam mogla potrčati, i sama pomisao da opet mogu je za mene bila veliki pomak.

Foto: KAI PFAFFENBACH

Svi su s nestrpljenjem čekali nove nalaze i bili su jako iznenađeni kada su oni stigli. Edem kosti s kojim se godinama mučila u potpunosti je nestao, no mali dio tetive je i dalje bio upaljen.

– Svi smo bili pozitivno iznenađeni, pomak je bio veliki, pogotovo što ja nemam štitnjaču i kod mene svaki problem sporije prolazi. Ovaj nalaz kosti čekala sam četiri godine, taj je problem riješen i sada mi ostaje samo da ozdravi i tetiva…

Djeluje pomalo zbunjujuće, nalazi su bili dobri, a Blanka je ipak otkazala nastup na Igrama.

– Mogla sam trenirati i skakati uz bol, ali to nije bila opcija. Čak i da sam riješila tetivu do ljeta, puno bi toga ostalo što bih još morala napraviti prije nego li opet uskočim u sprinterice. Osjećala sam nemir, osjećala sam da nema dovoljno vremena, i zbog toga sam se i odlučila na ovaj potez. Nisam skakala četiri godine i treba mi vremena nakon što ozdravim da se vratim u formu. Propuštanje OI ne gledam kao na poraz, nego kao na zalog budućnosti. Bila sam na dovoljno velikih natjecanja i ne želim na OI putovati kao turist. Mogla bih ‘navući’ normu i otputovati na Igre, ali ne želim ići napola spremna, ne želim ponoviti Rio. Naučila sam na svojoj koži koliko je to stresno, jednom je bilo dosta jer sam na koncu ja izvukla deblji kraj… Meni nije želja vratiti se i skakati još 10 godina, nego vratiti se i završiti karijeru na skakalištu.

Motiva joj ne nedostaje.

– Želim se oprostiti na natjecanju, a ne samo objaviti da je došao kraj zbog ozljede. To mi je veliki motiv, kao što mi je veliki motiv ponovno skakati zdrava. Više se i ne sjećam karijere prije ozljede, moje uspomene sa zaletišta su vezane uz muku i bol, a ne uz užitak skakanja. A to mi je jako važno. Sport je dio mene cijeli život, ne sjećam se života prije nego što mi je sport bio na prvom mjestu, kao ni skokova bez boli. A previše volim ovaj sport da bih nastavila skakati uz bol. Voljela bih opet uživati.

Foto: DOMINIC EBENBICHLER

Blanka je sretna što se opet budi bez boli, što joj noga ujutro nije utrnuta, što je slobodnija, što može trenirati…

– Neno je uvjeren da će tetiva do ljeta biti dobro, a sve što je on do sada rekao pokazalo se točnim. Optimistična sam, mogu sebi priuštiti da se paralelno pripremam za natjecanja i da razmišljam o životu nakon karijere. Svjesna sam da imam maksimalno još jednu priliku, i želim biti potpuno spremna za nju. Zato ne želim žuriti, ne želim zbog žurbe propustiti tu priliku ako mi se ukaže. Čim tijelo ozdravi, sve će ići lakše. Ipak sam ja u ovom sportu jako dugo, moje tijelo pamti, čim obučem sprinterice neće mi trebati dugo da se tijelo ‘sjeti’ što treba napraviti.

Okvirni rok koji je Blanka postavila pred sebe za konačnu odluku o nastavku karijere je kraj tekuće godine. S obzirom na globalni problem s korona virusom i mogućnost odgađanja Olimpijskih igara za sljedeću godinu, upitali smo je i bi li nastupila da su Igre dogodine.

– Ne bih željela takav scenarij, ja sam najmanje važna, neka ovo zlo prođe zbog svih ljudi koji se bore s njim, kao i zbog svih sportaša koji su se pripremali i koji su spremni nastupiti. Neka sve ide svojim tijekom, neka se Igre održe. A ja ću svoju priliku tražiti na nekom sljedećem natjecanju – zaključila je Blanka, čiji čvrsti sportski duh očito nije slomila ni četverogodišnja pauza.

 

Više saznajte na izvornom linku: Tomislav Gabelić – Blanka Vlašić: ‘Roza mi je spasila karijeru, pa godinama nisam mogla trčati’ / (24sata.hr).
– Ovo je čitanje RSS vijesti.