Prije nego što sam odlučila da će moje prvo dijete biti i posljednje, godinama sam bila u agoniji oko toga šta će misliti o meni moji prijatelji i porodica. Hoće li reći da sam sebična i da ne brinem dovoljno o svom djetetu jer joj nisam podarila batu ili seku, takozvanog automatskog doživotnog prijatelja? Razlog zbog kog sam odlučila da nemam još djece je taj što sam iz perspektive mentalnog zdravlja prosto morala da preživim.

Kada si mi ustanovljeni endometrioza i sindrom policističnih jajnika u 20-tima, doktori su mi rekli da možda nikada neću moći da imam djece. Ali uprkos svim izgledima, ostala sam trudna nakon samo pet mjeseci pokušavanja. Moj partner i ja smo bili oduševljeni vijestima, ali gotovo odmah moja prirodno slaba anksioznost je skočila na nivoe koje nisam prepoznavala. Na idućem pregledu kod ginekologa sam priznala da mi anksioznost izmiče kontroli i da polako preuzima život. Rekla sam joj da redovno sjedim na rubu kade u kući, ridam i brinem o svemu što može poći po zlu u vezi sa mojom trudnoćom. Užasno sam se plašila da ću izgubiti bebu.

Odmah me je poslala u kliniku koja je specijalizirala reproduktivne prelaze i poslije nekog vremena sam otišla kod psihijatra. Sad kad se osvrnem, trebala sam shvatiti da ću u toku trudnoće biti podložna poremećaju raspoloženja. Još kao tinejdžerka sam se susrela sa kliničkom depresijom po prvi put, a imala sam još nekoliko epizoda kasnije. Godinama sam s prekidima pila antidepresive i kad god bih se susrela sa nekim životnim problemima automatski bih se okrenula terapeutima. Novi psihijatar mi je objasnio da ću zbog svoje istorije mentalnog zdravlja vjerovatno iskusiti i postporođajnu depresiju.

Kada je moja kćerka došla na svijet prije pet i po godina, imala sam kratki trenutak novomajčinskog oduševljenja, a onda me je okružila tama i nastupile su postporođajna depresija i anksioznost. Odjednom se više nisam mogla nositi ni sa čim i nisam mogla prepoznati samu sebe. Kada sam napokon dobila pomoć i počela piti ljekove, raspoloženje mi se polako popravilo, ali sjećam se da sam mjesecima i godinama kasnije razmišljala: Kako ću si ovo uraditi ponovo?

Nakon godinu dana činilo se da svi moji prijatelji već razmišljaju o drugom djetetu. Kao da su magično izašli iz mentalne magle i fizičke iscrpljenosti od koje pate novi roditelji i sad su žarko željeli još jedno dijete. Da li su svi imali amneziju? Kako tako odlučno mogu željeti hronični nedostatak sna i neprestana dojenja? Bila sam zaprepaštena i u najcrnjim momentima mi se činilo kad da samo traže još nesreće.

Ja sam imala podjeljenja osjećanja o drugom djetetu, a moj muž je bio sretan i sa jednim. Dio mene je smatrao da je nenormalno da razmišljam o stavljanju svog mentalnog zdravlja na prvo mjesto kada bih trebala više brinuti o potrebama svoje kćerke. Ali kako da budem majka koju ona zaslužuje kada se mučim i sa jednim djetetom?

Ispostavilo se da to ne mogu. Nakon mnogo razgovora sa psiholozima i mužem, konačno sam si priznala tajnu koja mi je izjedala srce: iako sam, u teoriji, željela još jedno dijete – neko s kim će moja kćerka odrasti, nekoga kome mogu posvetiti još svoje majčinske ljubavi – iz perspektive svog emocionalnog stanja nisam željela imati još djece. Izbor je bio između održavanja stabilnosti mog mentalnog zdravlja i pravljenja još jednog djeteta samo da ga imamo.

To što imamo jedno dijete znači da se suprug i ja ne moramo dijeliti, kao što to moraju mnogi roditelj sa više djece. Ne moramo ih razdvajati kada se posvađaju. Lakše nam je dogovoriti igranja i spavanja sa bakom i dedom kada jedno od nas uzme dijete i ode kod svojih roditelja a drugo dobije cijelu kuću za sebe.

To ne bismo mogli sa novom bebom. Ja bih neizbježno ostajala sama sa bebom duže vrijeme a to bi mi bilo donekle traumatično. Nisam željela da ponovo prolazim kroz emocionalno čistilište postporođajne depresije i anksionosti, a da ne spominjem fizičku iscrpljenost i monotoniju. To što je moj suprug bio tu i pomagao mi je krucijalno ne samo za moje fizičko već i mentalno zdravlje, a znam da bi mi užasno teško palo da on nije u kući ili da je u drugoj prostoriji sa starijom kćerkom.

„Može biti teško suprotstaviti se željama za veću porodicu, ali drugo ili treće dijete neizbježno znače ogromnu količinu zahtijeva i stresa“, objašnjava Kara Braun, psihijatrica Klinike za raspoloženja i anksioznosti žena i reproduktivne prelaze. „Sve žene sa istorijom mentalnog zdravlja koje razmišljaju o još djece treba da razmotre mnogo faktora, uključujući trenutnu stabilnost mentalnog zdravlja, ozbiljnost bolesti, sposobnost da se nosi sa kućom i poslom, potrebe za psihoterapijom i ljekovima kao i intenzitet potreba njene djecu koju već ima.“

Znala sam da će se moje šanse za očuvanje mentalnog zdravlja dramatično smanjiti ako donesem još jedno dijete na ovaj svijet. Prosto nisam mogla da zamislim da se borim sa rasporedima za 2 djece ili da sam nadbrojana ako se oboje uzjogune u isto vrijeme. Znala sam da bih počela paničiti i bila preplavljena i samo se željela sakriti. Iako me istina činila veoma tužnom, morala sam se suočiti sa stvarnošću i prihvatiti sopstvena ograničenja. Znam da bih radije bila prisutna majka puna ljubavi jednom djetetu nego nedovoljan, nestabilan roditelj koji nije u stanju da se nosi sa odgajanjem više djece.

Braunova navodi da su nakon jedne epizode postporođajne depresije šanse za ponovo pojavljivanje veće i za do 50%, a čak i više ukoliko se simptomi nastave pojavljivati ili žena ima teža oboljenja.

Preispitivanje ovih faktora će neke žene navesti na odluku da imaju samo jedno dijete, iako to nije ono što su inicijalno željele. To je itekako validna odluka. Važno je dobro promisliti prije odluke, a ne rađati još samo zato što to očekuje društvo, šira porodica ili generalno kultura. Ponekad je neophodno i odrediti granice i zamoliti dobronamjerne članove porodice da prestanu preispitivati ovu izuzetno ličnu odluku.

Braunova je navela i da se nekoliko stanja veoma često ispoljava zajedno, što dodatno otežava život pacijentima.

Nakon poroda su mi dijagnostifikovane teška depresija, anskioznost i iritabilnst koje se pojavljuju 7 do 10 dana prije menstruacije. Prošle godine mi je ustanovljen i bipolarni poremećaj drugog tipa. Da, ponekad mi je izuzetno teško da se nosim sa normalnim usponima i padovima roditeljstva. Ne želim da gubim kontrolu i propuštam odrastanje svoje kćerke. Želim biti mirna, staložena i prisutna u trenutku, a ne da konstantno tragam za nekim vidom bijega.

Postoje i neki prilično uvjerljivi rezultati istraživanja koja idu u prilog imanja samo jednog djeteta u svrhu očuvanja mentalnog zdravlja. Hans-Piter Kohler, profesor sociologije sa Univerziteta u Pensilvaniji je otkrio da drugo ili treće dijete ne znače nužno da će roditelji biti srećniji. Proučavao je 35 000 odraslih jednojajčanih blizanaca u Danskoj i otkrio je da više djece zapravo majke čini manje sretnima.

Nedavna istraživanja u Australiji takođe pokazuju da drugo dijete pogoršava mentalno zdravlje roditelja. Studija je pratila gotovo 20 000 Australijanaca u periodu od 16 godina. Rezultati su pokazali da drugo i treće dijete povećavaju zahtjeve uloge roditelja i udvostručavaju vremenski pritisak na roditelje, a naročito majke. Interesantno je da istraživanja pokazuju i da se mentalno zdravlje majki poboljšava nakon rođenja prvog djeteta, ali naglo opada i ostaje na niskom nivou nakon dolaska drugog djeteta.

“Ovih dana idem na razgovore sa psihijatrom dva puta mjesečno, a koristim i terapiju da ublažim promjene raspoloženja i anksioznost. Otvorena sam sa svojom kćerkom o mentalnom zdravlju i pokušavam joj sve objasniti na način pogodan djeci. Razgovaramo o mom „doktoru za osjećanja“ i kako ona pomaže mami da se osjeća bolje.”

Tu su i brojne psihološke prednosti imanja jednog djeteta: moj suprug i ja se možemo smjenjivati kada je riječ o brizi o našoj kćerki. Takođe imam više vremena za brigu o sebi jer imam nekog da je pričuva kada i treba vremena za mene. Ponekad  je to nešto jednostavno, kao što je čitanje knjige na kauču dok muž kupa kćerku i stavlja je na spavanje. Iako, naravno, čujem sve što se dešava, ja sam u svom malom balončiću i odvojena od njih. Kad imam naročito težak dan takve stvari su spasonosne po moje mentalno i emotivno zdravlje.

Tokom posljednjih pet godina sam naučila da me to što stavljam svoje mentalno zdravlje na prvo mjesto čini boljom majkom i poboljšava moj odnos sa kćerkom.

„Majčino mentalno zdravlje je izuzetno važno za razvoj djeteta“, tvrdi Braunova. „Majčina odluka da nema više djece ukoliko smatra da nije mentalno sposobna za to je najbolja odluka za nju i njenu porodicu. Pa ipak, taj izbor može nekim ženama pasti izuzetno teško. Nije neuobičajno da iskuse osjećaj gubitka i praznine kada se suoče sa novom situacijom u poređenju sa prethodnim očekivanjima.“

U potpunosti sam postala svjesna odluke da imam samo jedno dijete tek kada sam se odlučila  na histerektomiju usljed bolova u karlici. Tada sam znala da više nema šanse da se predomislim i konačno sam se pomirila sa svojom odlukom. Ne treba mi određen broj djece da „dopuni“ moju porodicu. I dalje sam prava majka, iako odgajam samo jedno dijete. Još jedno dijete bi bila emocionalna katastrofa za mene. Zahvalna sam na tome što moja kćerka sada ima zdravu i srećnu majku punu ljubavi.

Više saznajte na izvornom linku: Saša Leper – Bolji sam roditelj zato što imam samo jedno dijete / (lolamagazin.com).
– Ovo je čitanje RSS vijesti.