Nekad su najbolje ideje događale se na kafi toj, i najbolji događaji su isplanirani tako. Danas, nekoliko godina poslije, sve to opisati možemo jednom rječju, katastrofa. Sjećam se na isteku vijeka pošast sportskih kladionica došla je u naš grad. Tad sam bio mlađi, đak, srednjoškolac.

Tad je mene privuklo to da sa 1KM dobijem 56KM, tad mi se osladilo. Kao i meni tad, isti taj slatki osjećaj naša omladina dobije kad uđe u kladionice, kad pogodi prognoze, nažalost.

U to vrijeme, iako ekonomska situacija nije bila loša, kladionice su privukle mnoge, ali i mnogi su odoljeli tome, nažalost nisu izdržali. Prolazile su godine, a to zlo opstajalo je u našem gradu, i širilo se, i mamilo novim slastima nove ljude, nove đake, učenike, ljude ugledne, i ljude siromašne, i bogate, i pametne i školovane.

Našli su organizatori tih takozvanih “igara na sreću” (prije bih rekao igre na nesreću), razne nove načine da zadrže stare i privuču nove igrače. I uspjeli su, uspjeli su da otmu, da osiromaše, da pokvare cijele porodice.

Uspjeli su da unište društvo, da ga bace u stranputicu, da mu daju najgori mogući tok. 15-tak godina poslije dolaska zla u naš grad, mnogo toga je propalo, izblijedilo, crklo u nama.

Da li nekom ovo zvuči neistinito u ušima, ali ovo su porazni argumenti, istina; narod je postao ohol, tvrd, leden, i nezainteresiran. Narod, govorim o ovim što su u igrama na sreću aktivni, skrenuli su sa svih puteva.

Dok djeca im idu u pohabanoj odjeći, pocjepanoj obući, njima nije ništa pola plate ostaviti u kladionicama. Dok se u porodici kuha najslabija hrana, i sve svaljuje na ekonomsku krizu, ljudi ostavljaju dnevnice zarađene znojem u kladionicama. Dok omladina hoda u jednim hlačama, jednim patikama, jednoj jakni, ostavlja po kladionicama svoje džeparce.

I nije više samo omladina, tu su i starije osobe, i djedovi, i bake, i čak maloljetni u pojedinim mjestima. Sjećam se jednog djeda, koji ima preko 65 godina, nosao je neku staru nokiu mobitel, prodavao je samo da ima koju marku za bingo.

Sjećam se jednog ratnog borca, koji je prodavao svoju odjeću samo da bi imao za bingo u kladionici, i za tiket. Čak se dotle ide u nekim slučajevima, pa se dižu mikrokrediti, samo da bi se kockalo, da bi se igralo bingo, kladionica, ili pogađale ćuke ( utrke pasa, neki zovu kuje,).

Žalosno je to sve, kad se svi nečemu nadaju, a u toj nadi propadaju, propadaju financijski, emocionalno, zdravstveno, ljudski. Žalosno je da naše društvo ne može bez toga, bez kockanja, bez klađenja, bez svih tih zala.

Ali ta naša omladina može i gladna i žedna po cijeli dan da sjedi tamo, da igra igre na sreću sve dok ima u džepu 1KM. A stavimo li prst na čelo, i razmislimo li malo, vidjećemo da ih u našoj općini ima preko 15, i zavirimo li u svaku u toku dana, nigdje nećemo naići na praznu kladionicu.

Uvjek je tu najmanje 2-3, a negdje i do 15 igrača, koji ostavljaju pare, vrijeme, društvo, sport, i sve ono dobro za nadu u kojoj samo propadaju sve više. Da li naš grad, naša Bosanska Krupa, uskoro bi mogla da bude vijest po društvenim mrežama i portalima kao sto je to Fojnica?

Da li smo svjesni problema, a ignorišemo sve? Dokle ce ovo zlo da nam truje sredinu, omladinu, društvo, i sve ono što smo imali prije 15 godina?

Lijep pozdrav od vašeg sugrađanina iz Bosanske Krupe

//krupljani.ba