Bosanska Otoka – mjesto sa legendama o Muji Hrnjici, Brskavcu, Bijelom potoku…

E. Hasanagić / biscani.net

Krajiški junaci i legende duboko su utkani u historiju ovog kraja. Temelji gradova i naselja su ukopani u legende o junacima i o ratnicima.

Bosanska Otoka, nekada općina, a kako vrijeme odmiče, naselje u sklopu općine Bosanska Krupa, baštini nekoliko legendi, koje su se prenosile s koljena na koljeno. O njima se priča, a njihova vjerodostojnost, iako dragi Bog samo zna da li je tačna, zakopana je zajedno s njima negdje ispod crne otočke zemlje, da počiva do Sudnjega dana.

Mujo Hrnjica i njegov konj

Jedna od najstariji legendi u Bosanskoj Otoci je ona o Muji Hrnjici. Mujo je inače krajiškihistorijski junak, zapeo u legendu o kojem su ispričane mnoge priče. Iako ova priča koju ću prenijeti, ima više predanja i veže se za nekoliko mjesta, svak je svojata i priča na poseban način. Ali, prije svega, da se upoznamo sa Mujom.

Rođen početkom 17. stoljeća, oko 1600. godine. Prema jednim izvorima, pravog imena Mustafa Turcalović, rođen od oca Turčina, osmanskog trgovca rodom iz turske pokrajine Erzurum, a mati je bila sestra Hurem Age Kozlice (Hurem-age Kozlića), tada ajana Udbine. Imao je braću Halila i Omera. Otac je iz Azije došao skupa s Fadil-pašom, koji je bio odreden na muhafizluk kasabe Knina. U djetinjstvu su ostali bez oca koji je poginuo četujući u jednoj bitci, pa ih je othranio daidža (ujak). U Lici su se često žalili na njih kad su postali zreli i nisu ih podnosili. Morali su odseliti. Ujak Hurem-aga ih preko Plješivice poveo kroz Petrovo Selo, a od tamo preko rijeke Korane. Stigli su u tvrđavu Šturlić, a od onamo zaputili su se u cazinski kadiluk u jedan džemat u njegovoj okolici zvani Peći, u naselje Vidoska, danas zvano “Hurem-agina voda”. Kad su prešli preko rijeke, odveo ih je u Veliku Kladušu gdje ih je ostavio. Daidža (ujak) se vratio u Liku. Da bi došli do hrane Mujo je otišao do Banje Luke kupiti kravu. Banjolučkim stranama u to vrijeme harao je izvjesni harambaša. Prema predaji Hrnjica je tad prvi put dokazao junaštvo ubivši harambašu i družinu mu, zbog čega je Hrnjica postavljen (vjerojatno ga je postavio valija Memi-beg-zade Sarhos Ibrahim-paša) za nadzornika Bosanske krajine. U epskim pjesmama Hrnjici pomažu brat Halil i pobratim Budalina Tale. Četovao u okolnim krajevima Hrvatske: od sjeverozapadne Hrvatske do Like i Dalmacije. U narodnoj predaji gorska vila podojila je mlijekom Mujagu, od čega je zadobio nadnaravnu snagu i junaštvo, a Halila rosom pored rijeke Kladušnice, od čega je dobio ljepotu. U predaji je gorska vila branila s Krajišnicima Ljute krajine kladušku kulu i grad od napada osvajača i tako u svijesti naroda njegovom zaštitnicom, zbog čega se stari grad naziva vilinskim, kao i onaj u obližnjem Vrnograču.

Povijesni pak podaci spominju carski katul ferman. Zapovijed je glasila pogubiti šestoricu najuglednijih Krajišnika zato što su oslobodili nekog kršćanskog zarobljenika Petra Jankovića za svojih osam sužanja (zarobljenika) i 12.000 groša. Većina povijesnih predaja kaže da su ta šestorica bili Omer kapetan, Omer-aga, krupski dizdar, Nasuh-aga, Husein-aga i Mujo Hrnjica (Bašagić). Tadašnji vezir Ćuprilić samo je prividno izvršio zapovijed i umjesto pravih pogubio je njihove fizičke dvojnike, braću Ferizoviće. U narodnoj pjesmi, sukob Krajišnika opisan je kao kleveta i izdaju aga prema braći Hrnjicama. U legendama Hrnjica je jahao na letećem konju, voda iz Hrnjičina bunara čini čovjeka zauvijek vezanim za taj grad. U Cazinskoj krajini bio je pojam jakosti i hrabrosti pa su djeci nadjevali ime Mujo da bi bila takva. Poginuo je u četovanju u Principovini. U povijesnoj predaji poginuo je u boju kod Banje Luke 1637. godine, isto kad i Tale Ličanin. (Izvor: Wikipedija)

Iako mnogo podataka govori o tome da je Mujo dobar dio života proveo u Velikoj Kladuši, ipak, mnoga naselja u Cazinskoj krajini vole ispričati vlastitu legendu o ovom ratniku. U Bosanskoj Otoci na brdu Plavno se nalazi kamen, a na kamenu legendarni spomenik na Muju Hrnjicu i priču kako je upravo ovaj krajiški junak sa brda Crkvina sa svojim letećim konjem skočio na plavno, a na kamenu je ostala utisnuta konjska kopita. Prenosila se ta legenda s koljena na koljeno, s trunom vjerovanja u istu, jer u legende se pomalo i potajno vjeruje.

Mjesto na Plavnu gdje se nalazi kamen sa kopitom konja Muje Hrnjice; Foto: Screenshot

 

Koja se mlada sa Brskavca vode ne napije….

Vjerovanje nastalo negdje daleko u historiji otočkog naroda govori i o prirodnom izvoru Brskavac, koji se nalazi na putu Bosanska Otoka – Novi, a vezuje se za dan vjenčanja.

Naime, otočka legenda o izvoru Brskavac govori da svaka nevjesta – mlada, koja se na dan svoga vjenčanja ne napije vode sa Brskavca neće mnogo ostati u Otoci, odnosno, neće mnogo ostati u braku sa svojim izabranikom.

Koliko je ovaj narodni mit star teško je procjeniti, ali danas, svi otočki svatovi, mahsuz idu do Brskavca kako bi se nevjesta napila vode i otklonila “kletvu” odlaska iz ovog malog mjesta.

Bijeli potok

U tradiciju naroda Bosne i Hercegovine, Krajišnika pa tako i Otočana, urezan je i Jujrev, odnosno peti/šesti dan mjeseca maja.

Iako je ova tradicija danas skoro nestala, ipak, petog je moguće vidjeti Otočane kako odlaze do Bijelog potoka, koji se nalazi između naselja Bare i Voloder.

Legenda kaže da bijela voda u potoku ide samo na Jujrev dan i da ona ima neke svoje “specifičnosti” zbog čega je Otočani odnose kućama, pomješanu sa cvijećem – a dio legende govori da daje ljepotu otočkim djevojkama.

Da li je neka od ovih legendi tačna? Male su šanse, ali kako god da bilo, tradicija je tradicija, a narod se teško odriče svoje tradicije, a i kad bi se odrekli, brzo bi i nestali.

Piše: Elvedin Hasanagić, Biscani.net



553

Zadnje diskusije / FORUM

Anketa

Da li se osjećate sigurno u vlastitom gradu ?

Loading ... Loading ...