Hafiz Amir ef. Mahić: „Mene dušmani ne brinu do mjere do koje sam zabrinut zbog nas samih, jer njihova moć nije rezultat njihovih dostignuća nego je uzrokovana našom slabošću i nedostacima.“
Razgovarali smo s glavnim imamom Medžlisa Kozarac hafizom mr. Amirom ef. Mahićem o institucionalnom radu Bošnjaka u manjem entitetu i odnosu prema njihovoj tragediji koja se ogleda u šehitlucima Prijedora i u dolini rijeke Sane.

PREPOROD: Već duže vrijeme živite tugu i radost ljudi u Kozarcu i okolini. Kada se napravi retrospektiva šta je ono u vezi s ljudima ovoga kraja o čemu bismo trebali razmišljati?

MAHIĆ: Isprepletenost fenomena tuge i radosti nije zbilja samo ovog kraja. Rekao bih da je to zbilja svakog ljudskog bića. Razlika se očituje isključivo u prevazi jednoga nad drugim ili vremenskom periodu njihovih trajanja. Posebnost naše sredine u pogledu ovih ljudskih stanja jeste samo u tome što su daleko veće mase od uobičajenih obuhvaćene veoma čestim osjećajem tuge i, možda, činjenica da ovdašnji čovjek, koji je preživio strahote i neopisive količine nanesene boli, u okolnostima kada ga zadese momenti sreće u isto vrijeme mu se budi i osjećaj tuge. Tada se u njemu isprepliću ova dva stanja, te najčešće tuga nadomještava i potiskuje u potpunosti radost. Zbog toga ćete na licima ovdašnjih i žena i muškaraca češće vidjeti suze prilikom svadbi, akika, sunnetluka, rođendana i drugih radosnih momenata, nego ćete to biti u prilici vidjeti prilikom klasičnih dženaza i drugih tužnih događaja. Nepromišljeni posmatrač ovog fenomena bi pomislio da ovdašnji čovjek sebi zabranjuje radost zbog ogromne količine zla koja ga je zadesila, ali u suštini to nije tačno. Mislim, ustvari i sam tako osjećam, da u svakom trenutku u kojem imamo razloge da se radujemo sa onima koji nas okružuju osjetimo i nedostatak onih koji bi s nama tu radost trebali da dijele, a nisu s nama. Dio njih je ubijen u svirepom pohodu naših komšija i trajno nam je uskraćeno njihovo učešće u našim zajedničkim radostima, dok je drugi dio raseljen širom svijeta, tako da i njihov nedostatak našu sreću veoma uspješno narušava. Zbog toga ovdašnji čovjek tuguje i kada ima razloge da tužan bude, ali i onda kada bi trebao da se raduje. Da mu nije vjere u Boga i nade u Njegovu konačnu pravdu izgubio bi sve razloge za daljnjim životom i posegao bi, vjerovatno, suicidu ili barem odmazdi, ali ga vjerovanje njegovo sputava od toga i budi u njemu potrebu za životom i ustrajnošću. Tako on živi da bi s njim živio spomen na one kojih nema i ustrajava, bez obzira na ogromnu količinu nepravde i boli, da bi ustrajnošću svojom dokazao da ni on ni njegovi ubijeni poraženi nisu, niti će poraženi ikada biti, da bi se putem njega život nastavio na topracima njegovih šehida i predaka i na koncu održao zarad potomaka, kojima ovo parče zemlje želi da na posljetku pripadne.

Više se osporava bajrak naše države nego Islamske zajednice

PREPOROD: Za razliku od imama u mjestima gdje se ne nameću antidržavne ideje kao zvanična politika, imam u ovakvim mjestima mora biti i svojevrsni političar ili barem analitičar. Koje su ideje ili projekti kojih se najviše plašite?

MAHIĆ: Imamski poziv u svakoj sredini predstavlja veoma kompleksnu misiju za onoga ko želi da dosljedno odgovori zadacima koji mu se stavljaju na pleća. Veoma često od imama se očekuje i više od onoga za što je realno osposobljen. Takav zahtjev se primjećuje i u Vašoj tvrdnji i pitanju. Ne bih za sebe rekao da sam iole dalekovidan u pogledu naše skorije budućnosti niti da mogu uspješno pratiti tokove političkog i društvenog života, ali bih se usudio kazati da, kao imam i obični pojedinac, primjetim određene procese koji me lično zabrinjavaju. Prije svega, zabrinjava me činjenica da, i nakon više od dvadeset godina od kako smo iznova fizički na području manjeg BiH entiteta, institucije Islamske zajednice, prije svega medžlisi, predstavljaju i dalje najjače, pa veoma često i jedine institucije koje predstavljaju cjelovitu Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake kao narod. To smatram veoma opasnim i štetnim. Naravno, ne bih želio da budem pogrešno shvaćen. Ja volim i svim bićem tome težim da institucije Islamske zajednice budu i jake i fizički prisutne tu gdje jesu, ali, ipak mislim da one ne mogu nadomjestiti i popuniti prostor koji prirodno pripada državnim, kulturnim i nacionalnim institucijama. Zbog toga se bojim da ćemo na ovaj način veoma brzo biti svedeni, ako to već u mnogim segmentima i nismo, isključivo na vjersku skupinu. Svakako, morao bih naglasiti da smo za ovo, prije svega, mi krivi, a zatim i oni kojima je i cilj da budemo ovo što sad jesmo. Jer, evidentno je da nam se daleko više osporava bajrak naše bosanske države nego li naše Islamske zajednice, bosanskog jezika i bošnjaštva nego li islamske vjere, i tim slijedom sve nadalje što istima pripada. Zbog toga smatram da je nužna što skorija uspostava jakih državnih, kulturnih i nacionalnih institucija Bošnjaka na svim područjima naše domovine i iz svih oblasti, jer ćemo u nedostratku istih našu kulturnu i nacionalnu baštinu, naše vrijednosti i vrline nadomjestiti onime što nam se uporno servira, ili ćemo ih u najmanju ruku zapostaviti. Osim navedenog, veoma me brine i obezglavljenost našeg naroda. Naprosto, mi skoro da više i nemamo lidera koji za sobom mogu da povedu šire mase, koji imaju viziju i karizmu. Mislim da našeg dugoročnog opstanka i budućnosti neće biti bez pojedinaca koji bi bili u svakom smislu sposobni i pozvani da budu ispred nas. Na kraju, primjetit ćete da su moje bojazni vezane prvenstveno za odnos nas samih spram samima sobom, da me manje zabrinjavaju oni drugi za koje bismo rekli da nam o glavi rade. To je, vjerujte mi, u mojoj percepciji zaista tako. Ja stvarno mislim da je do nas više nego li do bilo koga drugog. Kad kažem nas, onda mislim na cjelokupan narod kojem pripadamo i na institucije i pojedince koji nas predstavljaju. Mene dušmani ne brinu do mjere do koje sam zabrinut zbog nas samih, jer njihova moć nije rezultat njihovih dostignuća nego je uzrokovana našom slabošću i nedostacima. Oni naprosto gube sve predispozicije za svoje zle ciljeve onog trena kada mi svoje lične neodstatke ispravimo. Svakako, opasni su mnogi njihovi projekti i ciljevi, ali ipak od nas uveliko zavisi koliko će isti moći da budu realizirani bilo kad i bilo gdje.

Želim podržati Preporod

PREPOROD: Jesu li sva udruženja i važnije institucije Bošnjaka u domovini i dijaspori, te općenito Bošnjaci, na istom tragu sa zajedničkom platformom u cilju institucionalnog obilježavanja stradanja Bošnjaka ovoga kraja?

MAHIĆ: Kao i u većini drugih veoma značajnih sfera bosanskohercegovačke zbilje tako i po pitanju institucionalnog obilježavanja genocida širom naše domovine Bošnjacima nedostaje prije svega strategija, a zatim vođe koje mogu da istoj udahnu dah života. U tom smislu i naše platforme bi trebale biti samo dio dugoročnih strategija. Na našim institucijama je da se i o jednima i drugima ozbiljnije pozabave. Kad je u pitanju uže područje Bosanske Krajine mogli bismo kazati da već postoji određena platforma za institucionalni pristup obilježavanju masovnih pokolja i pokušaja sistemskog uništenja Bošnjaka. Sad je potrebna hrabrost i odlučnost za njenu implementaciju i daljnju razradu. Da li će sve institucije, a naročito udruženja i cjelokupan narod, na koncu biti za jednaka rješenja to je teško očekivati, barem na samim počecima, ali se odnekud mora početi i ovaj proces mora u što skorije vrijeme dobiti svoje konture i ozbiljne zagovornike ili će biti i suviše kasno za bilo kakvu značajniju prezentaciju istinitih činjenica koje su se na ovom području de facto desile. Ukoliko očekujemo da će se bilo koji bitan iskorak u našem društvu desiti uz opće odobravanje i blagonaklonost svih njegovih instanci onda se uveliko varamo i u tom slučaju se od nas ne mogu očekivati bilo kakavi veliki poduhvati i rezultati. Mišljenja sam da se po ovom pitanju trebamo podsjetiti na platformu koja je zaživjela u Srebrenici. I nju su osporavali bez obzira na još nepobitnije činjenice koje su je se ticale, ali je odlučnost idejnih kreatora i zagovornika dovela do činjenice da danas skoro ne postoji ozbiljan osporavatelj ove deklaracije.

Važnost institucija jer populacija nestaje

PREPOROD: Kakva je saradnja s Hrvatima i hrvatskim udruženjima te saradnja IZ s Katoličkom crkvom po pitanju borbe za istinu i institucionaliziranje kulture sjećanja?

MAHIĆ: Opća saradnja sa Hrvatima prijedorskog kraja i njihovom crkvom je na zavidnom nivou. Dočim, po pitanju zajedničke tragedije ne bih rekao da koračamo istom dinamikom. Nekako mi se čini da oni nekako „stidljivo“ govore i rade na svojoj krvavoj prošlosti bez obzira što su srazmjeri njihove tragedije veoma veliki na ovom području.

PREPOROD: Za žrtve bi institucije i država trebale raditi. Međutim, nekada se čini da samo preživjeli, porodice žrtava rade konkretno i posljednje atome snage daju u borbi za istinu.

MAHIĆ: Kamo sreće da nam se to samo čini. Nažalost, s jedne strane se nalaze žrtve koje su svoj život dale i postale sinonim za učinjenu nepravdu i zlo nad drugim i drugačijim, dok su s druge strane svi preživjeli nad kojima se samo u drugačijem obliku kontinuirano i sistemski realizuju postratne faze genocida. Kao što smo i prethodno istakli za državu i insitucije i ovdje je očigledan nedostatak sistemskog i osmišljenog pristupa našem problemu. Žrtve, naprosto, nisu dovoljno snažne da iznesu ovu bitku bez obzira na svoju spremnost da se za taj ideal žrtvuju do krajnje granice. S druge strane, žrtve biološki nestaju što je i priroda ljudskoga bića. Zbog toga su neophodni institucionalni pristupi jer institucije nadživljavaju pojedince i imaju snagu prenijeti svoju misiju i na naredne generacije.

Nedostatak učeničkih i studentskih ekskurzija

PREPOROD: Na ovogodišnjoj dženazi vidjeli smo koliko dijaspora nedostaje. Kakav je odnos prema našoj dijaspori?

MAHIĆ: Mnogo je toga što bismo morali poduzeti ukoliko iskreno želimo doprinijeti očuvanju identiteta naših džematlija razasutih po cijelome svijetu. U ratnom i postratnom periodu, susrećući se sa pitanjem naše iseljeničke populacije, malo je institucija koje su dale svoj doprinos u ovoj oblasti. Uglavnom su se bitni poduhvati dešavali radi samosvijesti naših iseljenika. Takvo stanje se skoro zadržalo do današnjeg vremena. Osim Islamske zajednice malo je institucija koje uoće u svome radu ovo pitanje i razmatraju. To je poražavajuća činjenica, posebice kad uzmemo u obzir spomenute nove generacije koje u osnovi Bosni i Hercegovini pripadaju samo po osnovu porijekla svojih predaka. S druge strane su oni koji su u zadnje vrijeme, u doba mira, napustili našu domovinu. Oni su priča za sebe. Nasuprot onih koji su u vihoru rata bili prinuđeni napustiti svoju zemlju ova populacija je svoju zemlju dobrovoljno napustila usljed ogromne ogorčenosti sa našim sistemom poremećenih vrijednosti. Ukoliko i jedne i druge želimo vezati za našu domovinu i očuvati njihov vjerski i nacionalni identitet morat ćemo im daleko ozbilnije i iskrenije pristupiti, a za takvo nešto neophodno je da mnoge institucije i svi ozbiljniji pojedinci na tome porade. U protivnom, bojim se da nećemo izgubiti samo njih već vjerovatno i mnogo više od toga.

Izvor: Preporod

NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:
  • Ukoliko neki drugi medij želi preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor portal Biscani.net, dužan je navesti portal Biscani.net kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na foto i video materijale kojima je autor portal Biscani.net, ili fotografije koje su portalu date na korištenje.
  • U skladu sa Članom 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH napominjemo: Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.