Korisno je ispoštovati do kraja neki recept, međutim ukoliko se to prenese na kuhinju zvana život, težnja da isprobamo razne ‘recepte’ postane opterećenje, posebno ako nam nedostaje mudrosti kako bismo razlučivali šta nam zaista treba.

Govoriti danas o mudrosti, u eri veličanja intelekta (što se za naše društvo ni to ne bi moglo tvrditi), lil pak o ljubavi, onoj  koja se slobodno odriče kontrole i dominacije, može zvučati naivno, ali je itekako potrebno.

‘Ja držim stvar pod kontrolom, ne dozvoljavam da do toga uopšte dođe.’, rekla mi je samouvjereno jedna majka adolescenata s autizmom kada sam je pitala ima li njen sin agresivne faze. Da nisam doživjela to što jesam, možda bih naivno povjerovala da je to moguće, jer i u meni tinja kontrol-frik, mada mi je teško to priznati.

Ubrzo nakon što je moj sin fizički napao svoju razrednicu, bilo mi je jasno da to nije samo jedna faza u nizu koja će sama od sebe proći. Sa koliko samo pažnje mi je o tom događaju saopštila upravo ista nastavnica i predložila razgovor sa psihologom.

Nedugo nakon toga uslijedio je još jedan ispad, ovaj put usmjeren na porodicu, koji je više ličio na psihozu nego na ‘običnu’ agresiju. Tada sve priče o kontroli, o tome kako čovjek 21. vijeka može sve, padaju u vodu.

Kasnije kada sam na Jutjubu slušala predavanja sada pokojnog profesora Vladete Jerotića shvatila sam kako snažne mogu da budu energije u čovjeku.

Molila sam Boga da me osnaži da izdržim još jedan životni ‘tornado’ i pokušala dati svoj maksimum, onu svu snagu koju čovjek ima, a toga nije svjestan ili ne želi biti svjestan, posebno kada je anksiozan.

Ovaj tornado se povukao ali ne tako brzo i ne bez antipsihotika. Vrijeme potrebno da se lijek akumulira u organizam može trajati i do tri sedmice, objašnjavala mi je psihijatrica.

Kada je ‘hodanje po žici’ za mene postalo neizdrživo i kada sam bila sam sigurna da sam dala sve od sebe, a stanje sina nikako da se popravi, bila sam spremna pristati na hospitalizaciju (pa čak i na smještaj u neku ustanovu), ako bi to bilo neko rješenje.

Koliko sam razumjela psihijatra koji je dežurao te noći, to bi značilo prisilno zadržavanje što bi za jednu osobu koja inače teško razumije zbivanja oko sebe bilo još gore.

A šta da uradi u takvom slučaju roditelj koji iz nekog razloga ne može da nosi taj teret, kako da sačuva sebe da bi se mogao ponovo davati, zar je to jedina opcija, pomislila sam. Toliko od institucije.

Nakon mnogo strpljenja, prilagođavanja, uvođenja novog lijeka, moj sin za koga sam pomislila da sam ga izgubila, postepeno se vraćao sebi. 

Ne možemo sve kontrolisati i ne treba. A možda bismo se manje bavili kontrolom svake vrste kada bi se od svojih bližnjih, barem od onih najbližih, osjećali prihvaćeno onakvima kakvi uistinu jesmo?

Možda bismo se tada manje trudili da u očima drugih budemo lijepi, pametni i jaki po svaku cijenu (društvene mreže su prepune takvih lažnih slika)?

Umjesto toga, uvijek možemo svoje snažne energije usmjeriti prema dobrom, za drugog koji je možda prestao da vjeruje u institucije, i Drugog Koji strpljivo čeka da čovjek otvori svoje srce. Prostor je neograničen. 

The post Čemu tolika potreba za kontrolom?  appeared first on Lola.

Više saznajte na izvornom linku: Redakcija – Čemu tolika potreba za kontrolom?  / (lolamagazin.com).
– Ovo je čitanje RSS vijesti.