U jednoj stvari u vezi s “malim Šengenom” Aleksandar Vučić i Edi Rama govore istinu: to, doista, nije nova Jugoslavija – ona u kojoj će se, umjesto Slovenije i Hrvatske, naći Albanija. “To” je nešto mnogo gore od toga. “To” je replika Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca. Preciznije: ono što prave je kraljevina Srba i Albanaca.

Neće to, dakako, i formalno biti kraljevina. Ali, neće biti ni demokratija – naprotiv, biće tu gomila autoritarnih lidera, od kojih će svaki, u praksi, biti kralj na teritoriji koju bude kontrolirao. Biće tu, dakako, i gomila nacionalizama, i još više korupcije nego što je do sada bilo. Neće, dakako, ta država/savez odmah biti proglašena – koliko “da se Vlasi ne dosjete”…  

Počet će sa slobodnom trgovinom i protokom ljudi, jer to je, znate, ekonomski, a ne politički sporazum, kao što je i Evropska unija počela sa ugljem i čelikom. Završit će sa zajedničkim parlamentom i kontrolom granica.

Vijek nakon što su velike sile stvorile Kraljevinu SHS, one (ili barem neke od njih) pokušavaju na Balkanu “implementirati” eksperiment zapanjujuće sličnosti. Poslije Prvog svjetskog rata, Francuska i ostale pobjednice htjele su “Malu Antantu” na Balkanu: pa su napravili Jugoslaviju Karađorđevića.

Druga je priča što je to bila najgora država koju može napraviti bilo čovjek, bilo životinja – ona je, ta država, uostalom, uz zvjerstva okončala svoj vijek. Da nije bilo Tita i partizana, koji su na ruševinama te države stvorili nešto posve drugo, njenu aksiološku suprotnost takoreći, ideja južnoslovenskog zajedništva bi nakon tiranije Karađorđevića ostala upisana slovima crnjim od sipinog mastila, crnjim od “Crne ruke”, u imaginarnoj knjizi zajedničke historije. 


“Svi Srbi/svi Albanci u jednoj državi”

Kako izgleda kada Zapad na Balkanu pravi kompleksnu državnu tvorevinu, shodno svojim potrebama, vidjeli smo, dakle, godine 1918. Shodno tadašnjim geopolitičkim projekcijama, prevashodno Francuske, ugašena je, recimo, država Crna Gora. Svrgnuta je njena dinastija, razvaljeni parlament i ustav, izbrisan svaki subjektivitet te međunarodno priznate države, nakon čega je Srbiji dozvoljeno da je anektira.

Onda su se, prije koju godinu, Francuzi javno ispričali živim potomcima dinastije Petrović Njegoš i Crnoj Gori. Da bi Emanuel Makron (Emmanuel Macron) danas ponovo stvarao uslove da se Crnoj Gori desi isto. Šta da vam kažem: svako onaj ko je bio toliko glup da povjeruje u iskrenost i priče o “civilizaciji i vrijednostima” imperija zaslužio je sve što će mu imperij učiniti. 

Vučićev i Ramin “mali Šengen” je model koji bi osigurao da, umjesto da budu poraženi, poniženi i odbačeni, dva velikodržavna projekta, koja su najveća prijetnja sigurnosti ovog regiona, budu namirena i realizirana. Ime tih projekata je “velika Srbija” i “prirodna Albanija”. U državnoj skalameriji koju prave Vučić i Rama doista bi bilo ostvarenio ono: “Svi Srbi/svi Albanci u jednoj državi.”

Kao i 1918. godine, to je upakovano kao navodno “progresivna” ideja zajedništva i saradnje. Pa ti odbij ono što je “napredno” i u “duhu integracija”. Proevropska priča će se, po inerciji, još neko vrijeme nastaviti, ali eventualno formiranje kraljevina Srba i Albanaca značilo bi “zbogom” evropskim integracijama regiona. Nešto se pitam… A ko vam je do sada branio da sarađujete? Šta je bila prepreka saradnji i normalizaciji odnosa, ako na vaši nacionalizmi, koji sada trebaju biti nahranjeni Bosnom (i Hercegovinom), Crnom Gorom i Makedonijom?

“mali Šengen” podrazumijeva i, citiram autore ideje, “jačanje prekogranične saradnje u oblasti sigurnosti”. “Oblast sigurnosti” je isto, je li, ekonomija? Podrazumijeva i uklanjanje granica i slobodno kretanje ljudi. Reklo bi se kako su navedeni ciljevi “malog Šengena” bili ostvareni još 1992. godine. Tada je realizirana potpuna “prekogranična saradnja u oblasti sigurnosti” između Srbije i dijela Bosne i Hercegovine – danas mu je ime entitet Republika Srpska.

Džinovski migrantski logor kao “Čistiliše”

Kako izgleda ta saradnja imao se prilike uvjeriti i sam Vučić, kada je onomad obišao srpske artiljerijske položaje iznad Sarajeva. Od Beograda do Sarajeva je putovao bez pasoša i bez bilo kakve granično-carinske kontrole, što znači da je još tada bilo osigurano “slobodno kretanje” (naročito naoružanih) ljudi. Kao i slobodno kretanje roba (naročito oružja). O tome vam govorim: metod je različit, no cilj bombardovanja Sarajeva i “Malog šengena” je isti.

Ideja da će “ekonomska saradnja” pacifikovati balkanske nacionalizme je ujedno smrtno opasna i urnebesna u svom idiotizmu. Opasna je, prije svega, jer bi neminovni (ne tako daleki) raspad te zajednice značio novi rat. Predstavnici “škole mišljenja” po kojoj su ekonomija i slobodno tržište lijek za nacionalizam vele kako sukobi nastaju iz siromaštva, dok razvoj ekonomije podstiče stabilnost.

Da vas podsjetim: Titova Jugoslavija se raspala, a klanica otpočela, ne onda kada smo bili siromašni, nego baš onda kad smo bili najbogatiji u čitavoj svojoj historiji. Onda kada je Ante Marković digao jugoslovensku ekonomiju, kada se činilo kako se dešava ekonomsko čudo. Da bi “velika Srbija” bila ostvarena, srpski je nacionalizam bio spreman istrpjeti uništenje srpske (i crnogorske) ekonomije.

Savez koji prave Vučić i Rama, uz učešće Zorana Zaeva, kao “korisnog idiota” tog projekta, zapravo je markiranje i policiranje teritorije postavljene ispred Šengena, svojevrsne tampon zone – koja ovoga puta, za razliku od one “Male Antante”, ne štiti od ratne prijetnje, nego od migracija. Stanovništvo te teritorije raseljavat će se u Evropu, gdje god ima bauštele i suđa da se pere, a teritoriju će naseljavati – migranti. Kraljevina Srba i Albanaca će, između ostalog, biti i džinovski migrantski logor, svojevrsno “Čistiliše”, mjesto gdje će se vršiti selekcija ko može, a ko ne može na rajske livade zapada.

Crnogorci, evo vam opet 1918.

Sve bitno u vezi sa projektom “mali Šengen” krije se od javnosti, pa tako i kakvo rješenje “kosovskog čvora” dogovor Vučića i Rame podrazumijeva. Odgovor na to pitanje očito se ne dopada Albinu Kurtiju. Preostaje da se vidi koliko diplomatskog (i doslovnog) zavrtanja ruku od zapadnih pokrovitelja novog oblika “balkanske saradnje” može izdržati Kurti, ali i crnogorsko i vođstvo bosanskih Bošnjaka, koji se, također, opiru predbračnom ugovoru Vučića i Rame.

Mnogo je tu upitnika. U ovom trenutku nije jasno ni šta o svemu tome misli Rusija. Osnov balkanske politike te zemlje na Balkanu do sada je bilo nerješavanje pitanja Kosova. Iz tog upitnika slijedi niz drugih. Šta o tome misli srpska desnica, koju Vučić ne kontrolira? Šta o tome misli Amfilohijev dio Srpske pravoslavne crkve? Šta ako Zaev izgubi sljedeće izbore, pa o budućnosti kraljevine Srba i Albanaca bude odlučivao VMRO DPMNE?

A šta veli Turska? Da li je bošnjačko “ne” betonirano, ili bi moglo postati “da” ukoliko to zatraži, recimo, edžep Tajip Erdoan (Recep Tayyip Erdoğan) A Hrvati, bez kojih, treba li podsjećati, Bosna nije Bosna? Kako oni? Što se Crne Gore tiče… Vladajuće strukture u Crnoj Gori godinama ponavljaju patriotsku mantru: “Nikad više 1918!” E pa: evo vam je opet. A sad da vidimo ko će od vas dići ruku za nju?



Izvor vijesti: Avaz.ba / azra.ba