Ne radi se o tome da uživam u tome; zapravo ponekad poželim da vrištim i pobjegnem jer prosto ne mogu da čitam više o tome kako je neko rekao nešto nekom drugom na času matematike i kako je život užasno težak.

Razmislite o tome. Kad smo mi bili djeca imali smo sreće ako smo uopšte imali telefon u svojoj sobi, a sigurno ga nismo nosili sa sobom u školu niti je to bio mali računar. Pričala sam svojoj djeci o tome koliko sam bila uzbuđena kad sam dobila telefon u obliku klavira koji je imao tipke kao dirke. Ako smo telefonirali u svojoj sobi, vjerovatno su nam mlađi brat ili sestra sve vrijeme lupali na vrata, galameći da hoće i oni. Najviše privatnosti što sam imala je bilo kada bi mi prijatelji nekako doturili ceduljicu u školi.

Kad smo onda zaključili da naša djeca „zaslužuju“ više privatnosti?

Nikada nisam svoj nedostatak privatnosti smatrala kao dokaz da nisam odrasla osoba. Moji roditelji su bili glavni i učili su me šta je u redu a šta ne. Doba pametnih telefona i dalje ne uklanja to breme sa naših pleća. Zapravo, smatram da je to sada još potrebnije nego ranije. Upravo zato moja djeca moraju potpisati ugovor ako žele da dobiju telefon. Saglasni su s tim da su njihovi telefoni javno vlasništvo porodice i u svako doba podložni inspekciji bez najave. Jednostavno je – ako pišeš nešto što ne želiš da ja pročitam, vjerovatno si nešto zeznuo.

Foto: Unsplash

Znam da će neki do vas mislili da nikako nisam kul. Možda ćete reći da sam jedan od onih helikopter roditelja koji stalno visi djetetu nad glavom. Ali znate šta? Ja vjerovatno bolje znam kako se vaše dijete ponaša kad niste tu nego vi. Ponekad zgrabim telefon svoje kćerke i ona prevrne očima na mene i uzdahne kao da je život užasan, ali generalno, odvajanje vremena da zapravo narušim privatnost svoje tinejdžerke je nešto najbolje što sam uradila kao majka.

Evo u čemu je fora kada je riječ o takvom odnosu: pošto ona zna da ću vidjeti neke stvari svakako, zna i da neću „pošiziti“ ako pročitam nešto što mi se ne sviđa; sama mi da više informacija nego što bih ikada mogla sama otkriti (jer stvarno ne mogu da pročitam svih 1149 poruka koje je ove sedmice razmijenila sa vašim djetetom). Ne samo da mi je došla i rekla kad je jedan dječak tražio da mu pošalje sliku svoje guze, već mi je pokazala i konverzaciju u kojoj je on to tražio i od vaše kćerke. Da li ste znali da je vašoj kćerki predlagao neke stvari koje je morala da gugla da vidi šta su?

Znam da vaša zdrava kćerka koja se bavi odbojkom preskače obroke kako bi smršala. Znam da vašeg uvijek veselog sina zlostavljaju drugi dječaci. Znam da je vaša tiha kćerka hrišćanka iznosila rasističke komentare i šale za koje je mislila da su bezazleni a zbog kojih bi lako mogla biti izbačena iz škole.

Foto: Unsplash

Znam da vaš slatki, zgodni sin sa svim peticama po čitav dan na nastavi šalje poruke djevojčicama, a naziva ih „droljama“ i „kurvama“ jer misli da je to zabavno i smiješno. Znam da je vaša pametna i inače vrlo fina kćerka osnovala grupu za razmjenjivanje poruka samo kako bi mogla pričati o jednoj djevojčici njoj iza leđa, a onda su joj i rekli za to, zbog čega je ona pomišljala na samoubistvo.

To su sve „dobra“ djeca. To su moja djeca i vaša djeca. Pitate se zašto je toliko djece danas depresivno do te tačke da razmišljaju o samoubistvu? Narušavajte privatnost svoje djece češće i kladim se da ćete otkriti.

Često ostanem potpuno šokirana kada vidim i drugu stranu te djece (uključujući i svoje). Pročitam misli za koje nisam znala da ih ima. Naučim gomilu akronima za koje vi vjerovatno niste ni znali da postoje. Koristimo fotke i poruke kao način da počnemo razgovor, a ne zonu za osuđivanje. Ne rješavam ja njene probleme, čak ni kada zaista ZAISTA to želim, ali joj pomažem da uvidi najbolji način da se izbori sa njima i nauči od njih.

Nije to savršen sistem. Ponekad ona to mrzi, a ponekad i ja. Umije to biti dosadno, a ponekad me razbjesni i pojede mi vrijeme. Umije to biti stresno, bolno i zbunjujuće. Ali ako je tako za jednu obrazovanu odraslu osobu, možete li samo da zamislite kako te poruke koje primaju svaki dan utiču na vaše dijete? Šta vi radite u vezi sa tim?

Foto: Unsplash

Možda govorite: „Pa, željela bih da znam da moje dijete šalje takve stvari.“ Odmah vam kažem da su to gluposti. Nekoliko puta kada sam prišla drugim roditeljima na temu stvari koje sam vidjela, čula, pročitala ili koje su mi rečene, roditelji su reagovali sa nelagodom, poricanjem i promjenom odnosa prema nama. Odlučila sam da svakako nije moje da budem roditelj i vašoj djeci.

Ali kladim se da trenutno vaše dijete na svom telefonu ili društvenim mrežama ima nešto što vi ne biste odobrili. Ne možete onda biti iznenađeni kada jednog dana vaše dijete postane nešto drugačije od onoga što ste smatrali da treba da bude ako zapravo ne znate ni ko su sada.

Evo jednog prijateljskog upozorenja: vaše dijete može biti pravi kreten. Majke mi. I moje. Rekla je neke stvari koje su prilično grozne (što me samo podsjeća na to koliko sam zahvalna za to što su se one ceduljice koje smo mi razmjenjivali jednostavno mogle baciti i nisu se elektronski čuvale). Niko ne voli da čuje kritiku na račun svog djeteta, zar ne? To je užasno. Ali ako ne počnemo učiti o tome ko su naša djeca kada su iza ekrana, iduća generacija će tek imati velikih problema.

Više saznajte na izvornom linku: Saša Leper – Čitam poruke svoje djece i evo šta sam naučila / (lolamagazin.com).
– Ovo je čitanje RSS vijesti.