Dabar – selo grmečkih robinzona

Al Jazeera

Davno je to prošlo vrijeme kada su pijetlovi na Dabarskoj visoravni iznad Sanskog Mosta, a ispod Mrežnice, na planini Grmeč, budili domaćine.

Planina je ostala, ljudi nisu. Poljane su se pretvorile u šumske čestare i prašume, kaljavi putevi u kratere. Priroda je pobijedila čovjeka. Livade su osvojile čerge divljih kupina i oskoruša.

Prije rata u desetak zaseoka Dabra, površinom većeg od “carskog Beča”, živjelo je 3.000 duša u 500 domaćinstava. Ovdje se snimalo kultno Znanje-imanje, a kao dio kulturne tradicije, cure i momci iz grupe “Vrelo” igrali su Prosto kolo, mladići su pjevali ojkaču Sa Grmeča klikće bijela vila, a starac ispod šubare duvao u diple.

Danas, u ljeto 2018. godine, tek je tridesetak onih koje “niko nije htio” i koji žive izvan civilizacije na prekrasnoj visoravni, sa koje puca pogled na Kozarački kamen, 80 kilometara dalje prema Banjoj Luci.

Ostojina proteza na prozoru

Razbacani po zaseocima, obraslim u četvrtstoljetni korov, ostali su grmečki robinzoni – od Vokića, Vukića, Crnomarkovića, Dobrića, Petrovića i Vukobrada do Čobanovića, Mudrinića, Marjanovića i Aničića. Prkose i prirodi, i civilizaciji. I sami sebi. Da nije dalekovodnih stubova, koji su im “spustili” struju i malo ih uljudili, malo bi odudarali od Defoovog junaka, koji je, na putu za Gvineju, završio na pustom otoku. Mada struja nije stigla u sve kuće. Uz veliku diferentiu specificu – američki Robinzon tražio je slavu i avanture, a grmečki tek žive život.

Ostoja Majkić, zvani Major, cijeli život je “šumski čovjek”. Rodio se, kako kaže, među bukvama i grabićima, a penziju dočekao kao sjekač. Ženio se nije.

“Meni su cijeli radni vijek bili suđeni sjekira, capin, guljač kore, kuka i poluga za obaranje. Evo me, opet, na kraju životnog puta, na kućnom pragu, ispod lipe koju sam posadio kao devetogodišnji dječak. Lipa otišla u nebo, a ja se savio do zemlje”, kaže Majkić.

Sa 440 konvertibilnih maraka (oko 220 eura), on je “najjači” penzioner Dabra, što i nije teško, jer ih na prste jedne ruke izbrojiš sve. Jedini klimavi zub u glavi služi mu samo za cinično podsjećanje na rat.

“Kad smo ono bježali odavde 1995. godine, ostanu mi zubi u čaši na prozoru. Kako tada, tako i danas. Nije bilo para za preče stvari, a kamoli za protezu.”

Društvo mu pravi Ostoja Aničić, nekoliko šuma i izlokanih puteva dalje, također neženja. Psuju svece, da kakva je to srpska kuća bez rakije, a nova “mučenica” još nije u kazanima ni u obliku komine. A bez “ljute” nema ni gazde, čak se ni prekrstiti ne možeš. Ove godine šljive su slabo rodile, briga “dovijeka”.

“Jedina zabava, kad nema rakije, jeste ova harabatija od televizora. Fatam Bijeljinu, Pink, Srpsku, Unsko-sansku… I ovaj mobitel, za dozivanje po selu, jer minuo je vakat kada se mlađarija dozivala sa brda na brdo”, dodaje Majkić.

Pedeset momaka Stane Crnomarković

Dabar je napušteno selo, bez školske djece i ambulante. Djecu nema ko rađati, a po zdravlje se mora do 25 kilometara udaljenog Sanskog Mosta. U školskoj zgradi, obnovljenoj prije 20 godina, nikada nije odjeknulo zvono. Priča se da je investitor i izvođač radova tada vrlo dobro znao da radi uzaludan posao, pa je ugradio slavine na zidove bez cijevi.

Podrazumijeva se da niko nije poludio pa ovdje otvorio trgovinu, poštu ili mjenjačnicu, što bi bio riplijevski format.

Crkva svetog apostola i jevanđeliste Marka bolje je sreće. S vremena na vrijeme okupi se dabarska dijaspora iz Banje Luke i Prijedora, kao u aprilu, kad se služila liturgija povodom ulaska Gospoda Isusa Hrista u Jerusalem, i u maju, kad je bila hramovna slava crkve u sablasno praznom selu, pa se služila sveta liturgija i birao kum slave. Na slavu je stigao i prika Duje Vokić iz Kanade.

Ovdje se niko i ne žali na vlast, a na pitanje o saradnji, slatko i jezovito se smiju i kažu kako su od njih svi digli ruke, ali da se, uprkos tome, živi kako drugi hoće. Ovdje vlast navrati, kažu, u obliku lugara ili policije, kao onomad prije tri godine, kada se iz puške ubio 37-godišnji Zoran Aničić ispred porodične kuće, pa su dnevne novine objavile kako se radi o prilično udaljenoj i nepristupačnoj lokaciji u planinskom dijelu općine, na koju su, htjeli-ne htjeli, morali doći istražitelji, krim-tehničari, pa čak i kantonalni tužitelj.

Po riječima starice Stane Crnomarković, u selu ima pet-šest momaka, najmlađi ima oko “pet banki”, i samo jedna cura-udovica, sestra Ostoje Aničića. I Stanin sin je momak, prešao 50-tu. Zajedno kupe šljive turgulje, dvije su kace napunili. Žive od bašče i kokošiju, pred zimu zakolju svinju. Piju kišnicu, koju sakupljaju u bunarevima, i preko hidrofora uvode u kuću, jer je visoravan bezvodna. Stana se čudi, kako, “gospode Bože, skoro cijelo ljeto niko nije prošao kraj njene kuće”, mada tu, ruku na srce, čuda nema.

“Ujesen kupimo šta nam treba i tako dočekamo proljeće. Kad snijeg udari, a zimus je bio vr’ one višnje, nema nikom puta – ni ljudima, ni životinjama”, opisuje zimsku “čaroliju” vitalna starica.

Kažemo joj kako smo čuli da je kao djevojka imala 50 momaka, a ona “udri u smijeh”.

“Nisam 50 ni upoznala za života, ali momaka je bilo, da se ne lažemo. Kažu mi – nisi bila lijepa. I nisam, ali bila sam vrijedna”, objašnjava uspjehe kod muškaraca i smije se.

Iz Stanine djevojačke “epopeje” i zaostavštine su ostali djevojački stihovi o udvaranjima i ženidbama, ali i težini života, koji ni tada nije privlačio za ostanak – “svađe ‘oću, al’ u Dabar neću, bole pleći, vučije noseći”.

Kad te poganja medvjed
U Dabru nije stilska figura reći kako su medvjedi, vukovi i lisice domaće životinje. Nedavno je Baju, Milana Crnomarkovića, ganjao medvjed, ali Baja je još dobrodržeći momak i uspio je izbjeći medin zagrljaj. Da su se medvjedi razmnožili, jer su pod državnom zaštitom, kao ugrožena vrsta, govori i podatak iz Lovačkog društva “Sana” iz Sanskog Mosta. Prošle godine u aprilu medvjed je provalio u lovačku kuću na Mrežnici i nahranio se kukuruzom.

Ostoja Aničić, zovu ga Bato, živi s roditeljima i sestrom, drži ovce i kravu u objektu područne škole u Grdanovcima, koji je pretvorio u štalu. Ponešto se usije, proda pokoje drvo, dok život obrće godine. U Grdanovcima su prije rata bila 74 domaćinstva, a sada nabraja Miću Barudžiju i Radojku, Cunija, Miljuku i slijepu Smilju Miljević… ako koga nije “smetn’o”.

“Naš najveći problem je što su nam putevi uništeni. Niko ih ne održava deceniju i više, ali prestali smo i da se žalimo”, kaže Aničić.

Njegovog komšiju, rečenog Majora, pored čežnje za “mučenicom”, najviše sikira što će Đuro Kovačević, sa svim prinadležnostima, uz penziju, imati veća primanja od njega, pa će izgubiti “titulu” najjačeg penzionera ispod grmečkog Crnog vrha.

Ovdje život stoji. Prekrasan u divljoj ljepoti predjela, lišen civilizacijske nadmoći, a opet savršen u prkosu ljudi koji nikome više ne trebaju. U tom smislu, potpuno iščašeno zvuče javni oglasi entitetskog ministra za izbjegla i raseljena lica Davora Čordaša i državnog Edina Ramića, koji povratnicima srpske nacionalnosti u bh. gradovima, među njima i Sanskom Mostu, nude izgradnju, dogradnju i sanaciju stambenih objekata.

U Dabar se odavno niko ne vraća, osim Sunca, koje svakog jutra sa Mrežnice namigne svojim robinzonima.

Midhat Dedić



0

Zadnje diskusije / FORUM

Anketa

Da li se osjećate sigurno u vlastitom gradu ?

Loading ... Loading ...