Odluku građana BiH od 29. februara i 1. marta 1992. godine živimo već 27 godina. Žive je čak i oni koji Dan nezavisnosti ne smatraju praznikom ili danom koji ne zaslužuje previše pažnje. Žive je i građani susjednih zemalja, živi je Evropa, svaki put kada na Drini i Savi prođu pokraj natpisa “Dobrodošli u Bosnu i Hercegovinu”.

Nije zgoreg podsjetiti se da je tog dana širom planete odaslana poruka da građani jedne male zemlje žele samostalno upravljati svojim životima. Njih 63,6 posto izašlo je na birališta, a od tog broja njih 99,7 izjasnilo se da želi živjeti u novoj BiH, zemlji svih njenih naroda i građana.

Proslava rođendana nezavisnosti provodi se kao u većini zemalja svijeta. Dobro, kao u većini zemalja “podijeljeno sa dva” s obzirom na raspoloženje u Republici Srpskoj. Također, kao i svaki rođendan, našoj još uvijek mladoj državi trebali bi da joj požalimo sreću ili poželimo neku specifičnu budućnost.

Pokušajmo onda da saberemo bar pet dobrih naljepših želja za našu domovinu, a time i za nas same. Ne samo za 63,6 posto, nego i za onih 36,4 posto koji su ostali kućama ili pravili barikade tog ranog proljeća.

S obzirom da je posljednji registrovani prosjek plate u BiH nešto iznad 900 konvertibilnih maraka, zaželimo Bosni i Hercegovini da u 27. godini suverenog postojanja dostigne lijepu cifru od 1.000 KM prosječne plate. Naravno, uz detalj da na prosjek utječe rast plata u realnom sektoru, a ne u državnom aparatu.

Većina građana će se složiti da bi lijepa rođendanska želja dobro došla i penzionerima. Najniža penzija u Federaciji BiH tokom januara bila je 348 KM, dok je u RS-u oko 190 KM. Ne bi bilo loše zaželjeti rast od barem 10-15 posto (ne budimo drski) ili da one iznose barem 50 KM više od Novalićevog plana – 450 KM, u oba entiteta, za početak.

Kada smo već počeli da se razbacujemo novcem, što ne bismo našoj državi poželjeli da se i ona razbaca parama kada je u pitanju gradnja autoputeva. Razbaca parama i tenderima koje neće ponavljati iznova, i iznova…i iznova. Zaželimo nove kilometra kod Počitelja, južno od Tarčina, sjeverno od Zenice, sjeverno od Doboja.

Naše komšije će na ljeto početi graditi svoj dio autoputa Sarajevo – Beograd. Što ne bismo i mi? Zaželimo Bosni i Hercegovini i prve kilometre oko Bijeljine, Tuzle i Brčkog, prve kilometre brze ceste od Sarajeva do Višegrada.

Jer smo, da se ne lažemo, već ušli u domen bajki, a ne razbacivanja, što ne bismo poželjeli i kandidatski status za članstvo u Evropskoj uniji. Ili u najmanju ruku garanciju da će se to desiti u prvim danima 2020. godine. To možda i nije samo priča braće Grim?

Poželimo i snagu za naše mlade građane, a koju će je iskoristiti da ostanu u BiH i da nađu ne bilo kakav posao, nego posao dostojan čovjeka, kako ga ne bi morali tražiti u Sloveniji, Austriji i Njemačkoj. I kako nove generacije Bosanaca i Hercegovaca ne odgajaju u tuđoj zemlji.

Ostale ideje o tome kako bi Bosna i Hercegovina trebala izgledati ostavljamo i čitateljima portala Klix.ba kojima želimo sretan Dan nezavisnosti i snagu da ne odustanu ove 2019. godine i da još jednom pokušaju zajedno sa svojim komšijama izgraditi bolju ulicu, grad i zemlju.

A to se počinje glasanjem na referendumu unutar sebe: Da li si za BiH, zemlju svih njenih naroda i građana…sa jednakim šansama za sve, bez obzira na ime i stranačku iskaznicu.

Izvor: Klix.ba