Njegova sestra Sabina stradala je prilikom eksplozije na pijaci u Bihaću. Pomagala je rodici za štandom sa jagodama i rano ujutro dok su još djeca prolazila u školu, otvorila je suncobran iz kojeg je ispala mina. Njen brat Demir Dulić ne odustaje od istrage, iako policija i Tužilaštvo i četiri godine poslije još tapkaju u mjestu.

• Demire, kako biste Vi opisali svoje trenutno stanje?

– Još ne mogu da vjerujem, nije mi jasno, imam stotinu mlisli u glavi. Ne prođe dan da o tome ne razmišljam. Često kucam na vrata policiji i Tužilaštvu. Na početku, predmet je vodila Azra Ibrahimpašić, kao dežurni tužilac i ona je bila na uviđaju. Zatim je slučaj dodijeljen tužiteljici Orneli Cerić, a nedavno je ona preraspoređena na Odjel privrednog kriminala, te sam upravo saznao da je moj slučaj, odnosno slučaj moje sestre dodijeljen novom tužitelju. Još ne znam o kome je riječ, ali preda mnom je opet sve to ponovo. Nebrojeno puta sam već kroz sve prolazio i želim istražnim organima pomoći maksimalno, a opet trudim se da im ne dozvolim da slučaj odlože kao neriješen.

Misterija

• Da li ovo za Vas već predugo traje?

– Evo, četvrta je godina u toku. Desilo se to u maju 2012. Svake godine na dan kada je ona poginula, moja porodica na mjestu zločina položi cvijeće. Ne prođe mjesec a da ja na društvenim mrežama na dijelim status, novinske članke kao ove iz vašeg Oslobođenja, o tome šta se je desilo, kao i to da istraga još nije okončana. Nisam se umorio od toga, neću odustati dok sam živ, tražiću ko je to počinio, ako treba i 80 godina. Ako ne dočekam ili ako ubica ne dočeka živ rasvjetljavanje ovog slučaja, ja bih želio i da se posthumno zna za taj zločin, da ako ima djecu ili braću, da i oni znaju šta je uradio.

Nikakvog konkretnog traga još nema?

– Ne, niti policija niti ja nikakvog traga nemamo. Sve je zapravo misterija. Mislim da je prvih dana istraga išla u potpuno pogrešnom smjeru i da naša policija nije uradila dobar posao. Evo, iz mojih saznanja i iskustava sa policijom mogu reći da je ovo sad četvrta policijska ekipa, računajući i federalce koji su radili vještačenja i analizu mjesta zločina. Svi oni redom uzimali su od nas, oštećene strane, izjave, moj otac sve to jako teško podnosi. Vrijeme su izgubili vraćanjem na iste postupke koje su na početku radili. Pozabave se sa svim i svačim, a nikakvog iskoraka nema. Od početka su pogrešno postavili istragu i danas je pogrešno vode, nadam se samo da bi viši državni organi mogli nešto postići.

• I dalje vjerujete da Vaša sestra nije bila meta?

– Ona je bila predivna osoba, nije imala nikakvih neprijatelja. Ona je apsolutno kolateralna šteta, što se u narodu kaže na pravdi Boga je ubijena, zatekavši se u krivo vrijeme na krivom mjestu. Kako vrijeme više prolazi, sve sam uvjereniji da je u pitanju bio terorizam, dakle eksplozivna naprava na pijaci, sa ciljem da se zastraši narod, teroristički čin iz nekog razloga usmjeren protiv svih građana Bihaća i BiH. Neko je želio da postigne efekat, a to je strah. Sve sam sigurniji u to.

• Ovo govorite iz razloga da bi se u istragu uključile antiterorističke istražiteljske agencije ili u nedostatku drugačijeg zaključka?

– Istina, jeste mi cilj da se državni policijski vrh uključi u istragu, ali zaista iz opravdanih razloga. Jer u Bihaću u to vrijeme bilo je već nekoliko zanimljivih slučajeva koje se tiču eksplozivnih naprava, pronađene su bombe na Ozimicama ali i u Nacionalnom parku. Ni ti slučajevi ni danas nisu rasvijetljeni.

• Ali početkom ove godine desilo se ubistvo bihaćke advokatice, također postavljanjem eksplozivne naprave, te se već vodi postupak protiv optuženog Muhameda Budimlića?

– Da, to su mi i drugi napominjali, ali i vama kažem, to je jedini slučaj koji sa ovim nema nikakve veze, iako je mjesto zločina i jednog i drugog slučaja u udaljenosti od nekoliko stotina metara. Međutim, tri godine su razlike i u slučaju advokatice, a kako je istraga već pokazala, radilo se o određenim parnicama gdje postoji motiv. Mislim da se to ne može povezivati, jer u slučaju eksplozije na pijaci, do dana današnjeg ne postoji nikakav motiv. Moja sestra je žrtva bezumnog terorizma. Eto, ona bi sada imala tačno 40 godina.

Igra policajaca

• Mislite li da je počinilac i danas u Bihaću?

– Jeste, on je tu među nama. Možda ga ja često i sretnem, ali ne znam ko je, možda ga i ne viđam, ali vjerujem da je u gradu. Mislim da to nije udobna pomisao nikome, da među nama živi neko ko je u stanju postaviti bombu na pijacu, pa taj je onda u stanju postaviti bombu i usred škole. Znate, policija na kraju svake godine daje ocjenu da je stanje sigurnosti zadovoljavajuće. Ali ja sam njima direktno postavljao to pitanje, i policiji u Tužilaštvu, a na to meni samo odgovore, “pa ti bi se sad igrao policajca”, a ja ne želim da izigravam policajca nego želim da oni urade svoj posao. Da su riješili ovaj slučaj na vrijeme, ni drugi im se vjerovatno ne bi desili, jer kakvu poruku šaljemo ako neko ko je postavio bombu na pijacu i danas šeta slobodno gradom?

Smrt usljed tuge

Naša majka umrla je od tuge, tačno 60 dana nakon pogibije moje sestre. Otac je također obolio, zato vas, novinare, uvijek molim da ne zovete na kućni telefon, otac se uzbudi, a srčani je bolesnik. Dok sam s njim u kući, o tome ne govorimo, iako o tome mislimo. On zna da sam ja aktivan po ovom pitanju, ali ništa ne spominjemo. Nadam se samo da ću mu jednog dana moću saopćiti da je krivac pronađen, i to je sve.

//OSLOBOĐENJE