U Đurđevcu, mirnom mjestu u sjeveroistočnoj Hrvatskoj, udaljenom od Zagreba oko sat i pol vožnje autom. danas živi Slavko Kovačić (59). Tiho, povučeno, jedva da se čuje za njega. 

– Povukao sam se iz svega, živim  sa suprugom u svom Đurđevcu. Sin živi u Salzburgu, kćer u Beču – rekao nam je ispred svoje kuće u centru Đurđevca.

Vaš preglednik ne omogućava pregled ovog sadržaja.

Bilo je potrebno puno nagovaranja, jer Slavko nije od onih ‘medijskih’ likova. Kao što je rekao, uživa u tišini i mirnoću. Tu idilu narušili smo uoči utakmice Dinama i Slaven Belupa. Naime, u povijesti HNL-a niti jedan igrač nije prešao iz Slavena u Dinamo. U cijeloj povijesti, bio je tek jedan – Slavko Kovačić. 

– Uh, kad je to bilo. Slaven je tad igrao u trećoj ligi, a u Dinamu je trener bio Dražan Jerković. Igrao sam stolni tenis, rukomet i nogomet, a počeo sam kao golman – kaže Kovačić.

Kao golman je branio za nogometnu reprezentaciju Gimnazije u Đurđevcu, a od 1965. godine bio je golman juniorskog sastava Graničara. Potom je nedostajalo napadača, Slavko je otišao napad i odmah počeo zabijati kao na traci. Najviše golova zabio je glavom, baš kao Mario Mandžukić. Kao vrsni golgeter brzo su ga primijetili u Slaven Belupu, gdje je postao najbolji strijelac.

– Preporučio me je legendarni Franjo Mara Wölfl i došao sam u Dinamo. Bila je to odlična momčad, igrali su Ramljak, Vabec, Rora, Miljković, Blašković, a debitirale neke nove nade poput Zlatka Kranjčara i Džemala Mustedanagića. Sjećam se da je Cico već kao klinac jako puno pokazivao i već se tada znalo da je Dinamo dobio novu veliku zvijezdu. Kako sam upisao Pedagošku akademiju u Čakovcu, Slaven je bio logičan korak nakon Graničara iz Đurđevca. Slaven se tada natjecao u današnjem rangu treće lige. Dražanu Jerkoviću mogu najviše zahvaliti što sam imao priliku igrati za Dinamo. Kako sam puno golova zabijao glavom, po čemu je Jerković bio poznat, to mi je valjda bila glavna preporuka, jer smo bili klasične špice – kaže Kovačić.

Foto: GNK Dinamo

U Dinamu je igrao sjajno i odmah u prvoj sezoni bio je najbolji strijelac kluba. Točnije, s 21 golom sve do posljednjeg kola bio je prvi strijelac prvenstva. U posljednjem kolu igrač Zvezde Filipović zabio je dva gola i oteo Kovi naslov najboljeg strijelca Jugoslavije. 

Nogomet je prestao igrati 1984. i posvetio se trenerskom poslu. Bio je trener u Puchu, Fortuni iz Kölna, SW Bergenzu, mađarskom Vašašu i albanskom Flamurtariji. Također, bio je pomoćni trener albanske reprezentacije s Ottom Barićem, a surađivao je s poznatim austrijskim trenerima Kranklom, s kojim je bio u stožeru austrijske reprezentacije, Weberom, Steflom… Danas živi daleko od nogometa.

– Čujem se sa Stinčićem, on mi je kum djetetu. I s Dragom Vabecom, eto s njima sam u kontaktu. Dinamo? Ma, puno je prošlo, putevi su nam se razišli. Ali pratim Dinamo, sviđa mi se Nenad Bjelica, volim taj njegov način rada u kojem rotira jako puno igrača i svima daje šansu. Tako uvijek ima svježu momčad, jer je današnji nogomet jako zahtjevan. To je ta razlika između Dinama i ostalih klubova, pa se ponekad čini da je ekipa koju na teren pošalje Bjelica kategorije iznad naše lige. Doduše, svakoj momčadi se može dogoditi poneki posrtaj, pa i Dinamo, poput “slučaja Varaždin“, ali je to zanemarivo. 

Od prelaska Kovačića u Dinamo prošlo je 47 godina. Niti jedan igrač poslije njega nije došao iz Koprivnice u Maksimir.

– Tko bi rekao, ha, ha… Nisam znao taj podatak. Ne znam koji je razlog, ali, eto, ispada da sam ja jedini koji je imao takav put. Gledat ću utakmicu, Dinamo je apsolutni favorit, ali ako se dogodi iznenađenje i moji Podravci odu neporaženi, neću biti previše tužan, ipak su to oba moja kluba – zaključio je Kovačić.

Izvor: Željko Rukavina, Dubravko Miličić / 24sata.hr