Na snimci vidi se kako je gurnula 16-godišnjakinju s mosta iako je ova priznala da se boji i da ne želi skočiti.

Djevojčica je nakon svega ozbiljno ozlijeđena.

Video snimljen je u utorak te ubrzo objavljen na YouTubeu.

Na njemu se vide djeca koja stoje iznad Moulton slapova na rijeci Lewis River u gradu Yacolt u Washingtonu.

Jedna djevojčica stoji na rubu, a ostali su iza nje. Na snimci, koju je snimila prolaznica Ashley Mahree, čuje se kako curica dva puta govori da ne želi skočiti, no njezini prijatelji je uporno nagovaraju.

Nekoliko sekundi kasnije, jedna od njih ju je samo gurnula s mosta. Pala je u vodu s visine od 18 metara. Ima teške ozljede – slomljena su joj rebra i ozlijeđena pluća, i puna je ogrebotina.

– Ovo izgleda kao kazneno djelo. Pa mogle su je ubiti. Ove djevojčice moraju nekako odgovarati za ovo što su napravile. Ona koja ju je gurnula treba ići u zatvor – napisala je Mahree na YouTubeu.

Djevojčice koje su je gurnule su identificirane, ali njihova imena nisu objavljena u javnosti.

– Mojoj kćerki će trebati puno vremena da se oporavi. Onaj tko ju je gurnuo trebala bi dobro razmisliti o tome i shvatiti da je to pogrešno. Mogla je ubiti moju kćer – rekla je majka nastradale djevojčice za lokalni kcrtv news.

Gradske vlasti potvrdile su da je skakanje s mosta strogo zabranjeno. Izvor: 24sata.hr

FOTOGRAFIJE KOJE MORATE POGLEDATI ! Čitav smisao života je na ovim slikama, opis je suvišan…odmor za oči !

Neke slike su toliko impresivne, da im zaista ne treba nikakav opis… Pogledajte, i uživajte u nekima od njih !

#1

1

#2 2

#3 3

#4 4

#5 5

#6 6

#7 7

#8 8

#9 9

#10 10

#11 11

#12 12

MITISERI NA NOSU SU PROŠLOST: Otarasite ih se sami i to u 3 laka koraka!

Skoro da nema osobe koja ne muči muku sa mitiserima na nosu, nervira se, stiska ih, kupuje razne pilinge i slično.

Da se više ne bi mučili i bacali silne pare na tretmane i pilinge, mitisere sa nosa možete očistiti i sami, kod kuće i po daleko jeftinijoj ceni.

Ispratite sledeće korake i rešite se muka:

1. Prokuvajte vodu i parite već umiveno lice nad posudom sa vrućom vodom najviše 10 minuta. Ne zaboravite da je za ovu metodu čišćenja neophodno prekriti glavu peškirom da bi para bila usmerena ka licu.

2. Ono što sledi je čišćenje predela nosa pilingom napravljenim od kašičice sode bikarbone i kašičice vode. Masirajte nos ovom smešom 3-5 minuta, nakon čega lice isperite vodom.

3. Za kraj vam je potrebno umućeno belance jajeta, koje nanesite na predeo nosa i oko njega i prekrijte namazani deo isečenom trakom toalet papira. Posle par sekundi i preko trake nanesite ostatak belanca, pa čekajte da se dobro osuši. Kada budete uklonili traku vaša koža će biti glatka i bez mitisera.

Pogledajte video:

Ugledao je novorođenče na pragu svog doma, zajedno s jezivom porukom

Novorođenče je na pragu susjednog doma ostavila majka u strahu od oca koji ih je pokušao ubiti.

Stanar grada Orlando na Floridi je u subotu na pragu svog doma ugledao napušteno novorođenče.

S njim je bila i jeziva poruka u kojoj je pisao: “Rodila sam ga u kupaonici. Njegov otac nas je pokušao ubiti. Molim vas odvezite ga u bolnicu. Njegov otac je jako opasan čovjek. Jako mi je žao, pokušala sam ga očistiti i nahraniti”.

Policija je odvezla novorođenče u bolnicu te su ispitali susjede jesu li vidjeli ženu koja je ostavila dijete, piše Mirror.

Muž ju je ostavio sa gluhim i slijepim trojkama, ali mama nije htjela odustati

Liz Dunn majka je koja je rodila gluhe i slijepe trojke, a situacija se pogoršala kada ju je napustio muž.

Liz i suprug već su imali 3-godišnju kći Sarah kada su otkrili da Liz nosi trojke. Vijest je došla kao iznenađenje jer nisu išli ni na kakve tretmane. Ovo se ispostavilo kao teret koji je bio prevelik za brak. Muž ju je ostavio samu s četvero djece.

Liz je trojke rodila 2000. godine u 25. tjednu trudnoće i nazvala ih Zoe, Sophie i Emma. Zbog ranog poroda i komplikacija trojke su se rodile sa sljepilom. Sophie je djelomično slijepa, ima usko vidno pole i vidi boje i oblike. Zoe može razlikovati svjetlo i tamu. Ali Emma u potpunosti ne vidi.

Vijest je mami slomila srce: „Osjećala sam se kao da me udario kamion. Pala sam na pod i htjela sam nestati. Nisam mogla vjerovati da se to dogodilo mojim bebama.“

Trojke postaju gluhe i slijepe
Liz se posvetila brizi za trojke i prihvatila je situaciju kakva jest. No tada su se stvari dodatno pogoršale. Ispostavilo se da su lijekovi za sepsu oštetili dlačice na pužnici, što je dovelo do toga da su trojke u svojoj drugoj godini postale gluhe. To su bile prve trojke koje su slijepe i gluhe.

Ova je vijest Liz dovela do ruba očajanja.

„Jedan od najvećih strahova mi je bio da će pomisliti da je mama prestala pričati s njima. Gluhi i slijepi. Kako ću razgovarati s njima? Kako ću razgovarati s njih tri? Što da radim?“, objasnila je Liz svoje misli. „U to su vrijeme počele manje vjerovati ljudima. Uplašile bi se kada ih uzmem s poda.“

Trojke su primile umjetne pužnice kako bi im se pomoglo, no trebalo je puno rada da se nadoknade izgubljene godine njihovog razvoja.

Liz je svu energiju trošila na brigu za trojke, pa nije imala vremena posvetiti se starijoj kćeri Sarah. „Ona je imala određenu zrelost, razumjela je da su sestre bolesne i da im treba pomoć. A ona će se pobrinuti sama za sebe.“

Liz se povezala sa dečkom iz školskih dana imena George. Javila mu se jer je trebala nekog za razgovor, no stvari su se razvile i pretvorile u vezu. George joj je pružao ljubav, podršku i pomoć koja joj je trebala.

Unatoč svim preprekama, George se zaljubio u Liz i njezine kćeri. Nakon godinu dana ju je i zaprosio. Njihova je veza stalno pod testom, no snalaze se iz dana u dan.

Liz je rekla da je njihova borba izrodila i neke posebne trenutke: „Prvi koraci su se činili kao da su pobijedile na maratonu. Za svaki mali pomak su se jako trudile. Visoki ciljevi postali su još viši.“

„Znao sam da će biti teško, ali nisam znao da će biti toliko teško“, rekao je George. „To je posao koji se radi 24 sata u danu, 7 dana u tjednu. Nikada ne prestaje. Nema slobodnog vremena. Nema pauze radi dobro obavljenog posla. Nema slobodnih dana“, rekao je George.

Zbog sljepila, trojkama je ponekad teško razlikovati dan i noć, što dovodi do komplikacija u rasporedu. Hranjenje je težak zadatak, hrane bude posvuda i stalno se za njima mora čistiti. Potrebno ih je stalno čistiti i mijenjati im pelene.

Unatoč svemu, ova hrabra mama ne odustaje. „Ne odustajemo i napredujemo sporo, ali sigurno. Samo se molim da će Bog popuniti rupe koje mi ne možemo“, rekla je Liz.

Bračni je par postao poznat kada su se pojavili u poznatoj emisiji Dr. Phil 2007. i 2010. godine, što im je omogućilo da pokrenu svoju zakladu. „Dr. Phil je povećao svijest o našem problemu, kao i novčanu pomoć“, rekla je Liz. „Tada su počele promjene. Javili su se ljudi koji su radili s djevojkama. One su najsretnija gluho-slijepa djeca. Sada se možemo malo više smijati“.

„Hellen Keller pruža primjer da gluhe i slijepi mogu učiti i doprinijeti društvu“, rekla je Liz. „Ova činjenica jako utječe na obrazovanje trojki.“

Ove su godine trojke napunile 19 godina. Obitelj se povukla iz javnosti, pa nema podataka kako im je sada, no vjerujemo da je trud urodio plodom.

Majka djevojčice s Downovim sindromom: Posramljena, a sada ponosna

Alyse Biro majka je djevojčice s Downovim sindromom, a svoje je poteškoće podijelila kako bi inspirirala druge:

„Onog trenutka kada test za trudnoću pokaže ‘pozitivno’, u vašoj se glavi odvrti život vašeg djeteta. Imala sam devet dugih mjeseci da zamišljam kakvo će mi biti dijete. Hoće li to biti dečko ili djevojčica? Bit ću majka! Što ako ne budem dobra mama?

Hoću li biti bolja mama dječaku ili djevojčici? Kako će moje dijete izgledati? Hoće li imati smisla za šalu? Hoće li biti pametno? Moram svoje dijete naučiti da bude samostalno, pogotovo kći. Hoće li imati puno dečki? Oh čovječe, maturalna zabava!

Ako budem imala dečka, morat ću ga poučiti kako da se ponaša prema djevojkama. Kada trebam roditi? Kada ću saznati djetetov spol? I tako dalje, i tako dalje.

Moja je trudnoća imala male komplikacije. Samo žgaravica, mučnina i iscrpljenost. Ultrazvuk je uvijek pokazivao sjajne rezultate. U 39. tjednu trudnoća sam se požalila liječnici da sam osjećala vrtoglavicu i glavobolju.

Liječnica je preporučila da se testiram na stres i da prođem ultrazvuk zato što ove simptome nisam imala tijekom trudnoće. Čekanje se činilo kao vječnost, pogledala sam muža i rekla ‘nešto ne valja’. Došla je medicinska sestra i konačno mi rekla kako je pronađena tekućina u lijevom plućnom krilu i stomaku djeteta preko ultrazvuka.

‘Ima karakteristike Downovog sindroma’

Odjurili su me u operacijsku salu na carski rez. Bila sam prestrašena i čvrsto sam držala suprugovu ruku. Napokon je bila rođena i čuli smo prvi plač. Pogledali smo se, bili smo prepuni uzbuđenja, sreće, ljubavi, čuđenja. To je bila najveća sreća koju sam osjetila. U tom trenutku sreće čula sam riječi ‘Ima karakteristike Downovog sindroma’. Moj najsretniji trenutak postao je najmračniji.

Tu je večer u našu sobu došla genetičarka. Bila je izravna i kratka. Rekla je kako je pregledala našu kći i da je ustvrdila da ima karakteristike Downovog sindroma. Rekla je kako treba testirati krv kako bi se potvrdilo. Nastavila je razgovarati o Downovom sindromu i kako su se stvari promijenile za ljude s tim stanjem. Rekla je kako takve ljude vole i da oni postanu ‘ljubimci škole’.

Život kojeg sam zamišljala srušio mi se pred očima. Ponekad sam se osjećala kao da sam u praznoj sobi sa onim što je ostalo od života. Kao da je tornado pogodio sobu u kojoj se nalazim i uništava sve oko mene.

Plakala sam nad svim zabavama na koje nikada neće otići, gužvala sam haljinu za maturalnu koju nikada neće obući, plakala sam nad svim odličnim ocjenama i nagradama koje nikada neće dobiti, nad prvim poljupcima koje neće doživjeti… Slike njezinog odlaska na fakultet i dugih razgovora prije njezinog vjenčanja su se slomile u milijun komada.

Slijedećih nekoliko mjeseci sam bila zaključana u toj sobi u svom umu. Neprestano sam se utapala, pokušavala doći do zraka i pokušavala zaustaviti tu razornu snagu tornada oko mene… Tuga me je obuzela kao bijesna vatra koju nisam mogla ugasiti. Tri mjeseca u toj sobi. Napokon, napokon sam prihvatila… Kada sam sve prihvatila vidjela sam tko je bio preda mnom. Bila je to moja kćer sa svojim velikim plavim očima i plavom kosicom, govoreći mi da je ona uvijek bila tu. Nije ona bila izgubljena, ja sam bila izgubljena.

Tada sam ja započela. Tada sam se pronašla ili me je ona počela polako otkrivati. Skrivenu mene. Bolju mene. Snažniju mene. Kažem da sam bila izgubljena na način da sam se izgubila u očekivanjima i definicijama uspjeha koje nisu temeljene na STVARNOM znanju onoga što uspjeh zapravo jest. Izgubila sam se u mislima krivnje i projiciranja. To sam sve ja učinila. To je bila moja krivnja.

Nisam ju gledala očima punim krivnje, straha i ljutnje… nego čuđenjem i ponosom i ljubavlju

Polako sam počela živjeti na novi način. Način koji je u sebi imao više slobode nego ja sama, koji mi je pomogao vidjeti Felicity onakvu kakva ona jest, a ne onakvu kakvom sam ju ja u svojoj glavi zamislila. Kada sam gledala njezinu muku dok je pokušavala puzati, uvidjela sam njezinu upornost da propuza. Nisam ju gledala očima punim krivnje, straha i ljutnje… nego čuđenjem i ponosom i ljubavlju.

Ponekad se uhvatim u trenutcima kada se vraćam na taj način razmišljanja, ali sada to odmah primijetim i prestanem jer nije riječ o meni kao roditelju. Nije riječ o meni. Njezina postignuća nisu u vezi mene. Njezini zaostatci nisu u vezi mene. Njezin Downov sindrom nije u vezi mene. Ja sada dopuštam i njoj i sebi da rastemo.

Felicityna je dijagnoza došla nakon rođenja i sjećam se da sam odmah htjela drugo dijete kako bi dokazala da moje tijelo radi kako treba. Da može proizvesti tipično dijete. Nakon što smo došli kući iz bolnice bila sam tiha, tada više nisam htjela novo dijete jer sam se bojala da će i ono imati nedostatak.

Uvijek sam govorila da većina mojih problema dolazi iz mene, a ne iz bilo koga drugoga. Tako da sam tu misao na neko vrijeme maknula iz glave i usredotočila sam svoju ljubav, misli i sebe na svoju kćer.

Nakon nekog vremena sam otišla na terapiju kako bih se pomirila sa malenim stvarima koje nisam nikako mogla sama prevladati. Bila sam spremna dodati još jednu osobu našoj obitelji.

Bila sam uzbuđena, znala sam da će Felicity biti velika sestra. Svaki mjesec sam čekala pozitivan test za trudnoću. Svaki bi mjesec bila razočarana. Godina je prošla te smo odlučili nazvati liječnika. Počela sam ponovno osjećati tugu. Moje je srce bilo teško. Osjećala sam kao da moje tijelo izdaje mene, mog supruga i moju kćer. Bila sam posramljena, no to nije trebalo biti tako. Nisam se imala čega sramiti te smo odlučili nastaviti pokušavati.

„Život ti ne može uvijek biti sretan kada imaš dijete s nedostatkom“

Netko mi je jednom rekao: „Život ti ne može uvijek biti sretan kada imaš dijete s nedostatkom“. Da, tako je. No, ne znam nikoga tko je uvijek i neprestano sretan… a da ima zaista sretnih ljudi, ne bi bilo toliko srceparajućih ljubavnih pjesama ili drama. Ljepota života je u sreći i tuzi jednako.

Nisam cijelo vrijeme sretna jer je život težak sada i kasnije. No moja ljubav prema mojoj kćeri je nevjerojatno jaka. Sreća ne treba biti vaš cilj, ona je prolazna. Mir, zadovoljstvo – to je moj cilj. Sa Downovim sindromom ili ne.

No unatoč svemu što sam naučila i tečajevima koje sam prošla za roditelje djece s Downovim sindromom, imam te neke trenutke… malene trenutke kao kada smo u trgovini i pokušavamo kupiti cipele koje idu na ortopedske proteze, a ja se slomim pred prodavačicom. Govorim joj da ja to ne bih trebala raditi.

Kada misli o raznim događajima kao što su maturalna, zabave, diplomiranje i sl. ponovno ulete u moju glavu, soba oko mene postaje mračna, a tornado ponovno dobije na snazi. Komadići života koji nikada neće biti stvaran… Ta vatra koja me želi živu pojesti se počne vraćati natrag…

No, tada pogled usmjerim na nju i ne pokleknem. Vjetar tuge se stiša. Shvatim da su sve te negativne misli i žaljenja više produkt moje glave nego činjenice da je ona tu. One su u vezi mene, ne u vezi nje.

Kada se smirim i pogledam stvari iz drugog kuta, vidim težinu obaveza koje sam si stavila na leđa, težinu očekivanja koje sam nekada imala, i u tom zamrznutom trenutku u vremenu, dok zurim u nju kada se igra, smije, pleše, radi i pokušava – neopisivo sam ponosna.

(magazin.ba)