Kada kažemo pedagogija, onda pod tim podrazumjevamo nauku koja proučava odgojne i obrazovne procese. Glavni predmet proučavanja pedagogije je odgojno obrazovni proces i njegove zakonitosti.

Međutim, u ovom razgovoru osvrnut ćemo se na odgojnu metodu ramazana, tj. kako nas ramazan odgaja, međutim, da bi došli do te teme potrebno je da obradimo pedagošku metodologiju Poslanika, alejhisselam, te Kur’ansku odgojnu metodologiju.

Naš sagovornik je dr. Nedim Čirić, Voditelj odsjeka Socijalna pedagogija i duhovna skrb na Islamskom pedagoškom fakultetu u Bihaću.

Razgovarao: Elvedin HASANAGIĆ

Esselamu alejkum profesore, hvala Vam na izdvojenom vremenu za ovaj razgovor. Kada govorimo o pedagogiji, možemo li kazati da islam ima utemeljen i razvijen pedagoški proces?

– Ve ‘alejkumu-s-selam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Sva hvala i zahvala pripadaju Uzvišenom Allahu dž.š. Stvoritelju svih svjetova. Salavat i Selam Muhammedu s.a.w.s. njegovoj časnoj porodici, ashabima i svima Allahovim Poslanicima prije njega. Hvala Vama na pozivu i prilici da razgovaramo o odgoju, u ovom časnom trenutku mubarek mjeseca ramazana. Kada analiziramo pedagogiju kao temeljnu znanost o odgoju, treba napomenuti da su odgoj i obrazovanje trajne društvene kategorije koje datiraju još od Adema a.s. i njegovog potomstva.

U teorijama znanosti o odgoju, islamski odgoj graniči između normativne pedagogije (jer ima ustanovljene jasne norme i pravila u vidu Allahovih dž.š. zakonitosti) i duhovnoznanstvene pedagogije (jer koristi hermeneutički pristup u razumijevanju smisla, ciljeva i svrhe odgoja i obrazovanja). Nama je naročito značajn diskurs islamskog odgoja u duhovnoznanstvenoj pedagogiji, koji teži razumijevanju smisla i značenja svakog ljudskog djelovanja, a čiji konačni cilj nije normativno određenje ili uspostavljanje zakonitosti (jer su iste uspostavljene) kao što je to slučaj kod normativne znanosti ili prirodnih znanosti. Duhovnoznanstvena pedagogija u islamskom diskursu stavlja u središte cjelokupno biće čovjeka sa svim područima njegova djelovanja (od motiva i ciljeva, preko emocija i razuma). Duhovnoznanstveni pristup koristi hermeneutiku na osnovu koje polazna tačka u sagledavanju odgojnog procesa jeste odgojna stvarnost. U procesu odgoja i obrazovanja se spoznaje značenje te odgojne stvarnosti. Za islamski diskurs duhovnoznanstvene pedagogije važan je pedagoški odnos (prema sebi i drugima), a koji se uspostavlja u svrhu (samo)pomoći i (samo)podrške sebi i drugima, koji bi trebali optimalno razviti svoje prirodne resurse (potencijale) s kojima su rođeni. Islam je religija koja nam daje jasne normativne naznake kroz Kur’an kao najsnažnije odgojno sredstvo, kroz Sunet i hadis kao najefikasnije odgojne metode i kroz ibadet kao najprikladniju tehniku usavršavanja svih univerzalnih vrijednosti za kojima bi trebalo imati interes cijelo čovječanstvo. U širem islamskom kontekstu, odgoj i obrazovanje se mogu posmatrati i mnogo dublje, odnosno kroz ezelski pristup, koji će nas dovesti do najvažnije islamske pedagogijske paradigme – tj. da je čovjek uvijek biće koje uči i da proces odgoja i obrazovanja teče od stvaranja prvog čovjeka od strane Uzvišenog Stvoritelja i da će trajati do sudnjeg dana. Dakle, islam kao religija ima jasno utvrđenu metodologiju razvijanja pedagoškog procesa u čijem je fokusu obrazovanje kao formiranje i usavršavnje ličnosti svakog pojedinca (a ne isključivo obrazovanje shvaćeno kao školovanje), bez ikakvih ograničenja i bez ikakve diskriminacije po bilo kojem osnovu. Čovjekova ličnost se formira, izgrađuje i obrazuje bez ograničenja, jer su univerzalne vrijednosti koje nam Allah dž.š. ističe kroz Kur’an osnovni materijal za ravnotežu duhovne (konativne) i materijalne (biološke) dimenzije čovjeka. Pod uticajem odgoja i obrazovanja (ovisno o bogatstvu sadržaja kojim se odgaja) formira se kvaliteta čovjekove ličnosti.

Nemoguće je kada govorimo o islamu i pedagogiji da se ne osvrnemo na posljednjeg Božijeg poslanika, Muhammeda, a.s., i njegove metode pedagogije. On je sam bio pedagog i učitelj ashabima, svojim primjerima je pokazivao kako će i na koji način postupati prema drugim ljudima, svojoj obitelji pa čak i životinjama. Da li danas je moguće u odgojne metode uvrstiti pedagogiju Muhammeda, a.s., kao osnovnu metodologiju rada na odgoju?

– Prije nego odgovorim na ovo pitanje, važno je razumjeti da je i Muhammed a.s. bio prije svega čovjek, koji je dobio Allahovo dž.š. zaduženje da obavi misiju poslanstva. Ovo pojednostavljujem samo da bi lakše shvatili kako je Muhammed a.s. ostvario najveće uspjehe kao učitelj i pedagog u radu sa ashabima. Islamski diskurs odgoja započinje od “IKRE BISMI RABBIKELLEZI HALEK. HALEKAL-INSANE MIN ‘ALEK…” – “Uči od Gospodara tvoga koji sve stvara. Koji stvara čovjeka od kapi hude tekućine. Čitaj, Gospodar tvoj je Plemenit, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna.” ( Kur’an, Sura Alek 1-5 ajet). Iz navedenog Kur’anskog ajeta Uzvišeni Allah dž. š. objavljuje Muhammedu a.s. da ljudima (u to vrijeme ashabima) istakne važnost dva procesa koji direktno utiču na obrazovanje (formiranje i izgradnju) čovjekove ličnosti. To je proces uči – učenje (koji nikada ne bi smio biti mučenje već isključivo radost) i proces čitaj – čitanje (koji zahtjeva aktivno razmišljanje o onome što se čita). Na ovim procesima su utemeljene sve metodike odgojnog i nastavnog rada, bez obzira na uzrast (djecu, mlade i odrasle). U vezi sa navedenim, Muhammed a.s. je od svojih savremenika (ashaba) tražio da pažljivo slušaju ono što se objavljuje, kao i da pažljivo gledaju ono što On kao Poslanik a.s. čini, da lično i sami čine ono za što će imati koristi upravo oni (ashabi). Ako ste primjetili naveo sam najmanje tri ključna elementa u procesu učenja na kojima je i pedagogija kao nauka o odgoju usmjeravala svoje naučne postavke i potvrdila njihovu važnost. Ta tri ključna elementa su vezana za proces učenja i spoznavanja putem čula (učenje putem slušanja – čulo sluha, učenje putem gledanja/posmatranja – čulo vida, učenje putem osjećaja – dodira – taktilno učenje). Sve ovo je i pedagogija u svojim istraživanjima potvrdila kao temeljne elemente neophodne za odgoj čovjeka. S te strane može se reći da Muhammed. a.s. nije imao svoju metodologiju odgajanja, naprotiv on se samo koristio onim što mu je Uzvišeni Allah dž.š. obznanio i učinio shvatljivim od sebe, te ga zadužio da dalje prenosi univerzalne vrijednosti kako bi svaki pojedinac imao podjednaku šansu da izgradi sebe u najljepšem svjetlu. U tom smislu, najveća odgovornost jeste upravo spram samoga sebe, pa tek onda za djecu i one s kojima dijelimo prostor i vrijeme. Međutim, ukoliko posmatramo i na način da je Poslanik Muhammed a.s imao vlastitu metodologiju odgoja (što nije pogrešno ako to gledamo kroz društveni aspekt), opet se vraćamo na metodologiju odgoja koja proizilazi iz Kur’ana kao sredstva odgoja i Suneta kao metoda odgoja.

Svakako i Kur’an kao posljednja Objava nas uči pedagogiji. Kada bi banalno kazali pedagogija je način življenja i ophođenja jednog čovjeka da li bismo pogriješili u tome? Kroz razna kazivanja, preporuke i zabrane Kur’an stvara jedan univerzalan pristup ovoj nauci. Koliko je danas prisutna Kur’anska metodologija u odgoju? Da li je ustvari uopšte moguće u potpunosti Kur’ansku pedagogiju primjeniti u odgojnom procesu? Kako?

– Ovo je zaista temeljno pitanje o kojem bi trebalo da razmisli svaki roditelj odgajatelj, svaki pedagog i učitelj, pa i svako onaj ko n abilo koji način sudjeluje u odgoju i obrazovanju djece i mladih. Naime, odgoj i obrazovanje su nerazdvojivi od Kur’ana jer odgoj i obrazovanje jesu rezultat procesa učenja i poučavanja. U konvencionalnom smislu se može razgraničavati i odvajati odgoj od Kur’anskog kazivanja, ali je tako posmatran odgoj kao process izrazito oskudan, nekompletan i ne zadovoljava potrebe bogaćenja ljudske prirode koja bi se trebala razvijati u potpunosti. Kur’anska metodologija u odgoju jeste zastupljena, ali se već ostavlja prostor za njenu reafirmaciju. Šta to znači? Kur’anska metodologija u odgoju se ne ističe kao posebna iz raloga što je odgojni proces u tradiciji muslimana u Bosni i Hercegovini već duži niz godina jednako zastupljen kroz međugeneracijski kontekst odgajanja. Međutim, posljednju deceniju dešavaju se ogromne migracije stanovništva mlade i srednje dobi, gdje izostaje međugeneracijski susret (djed – unuče, nana – unuče i sl.), a time se prekida ta tradicionalna međugeneracijska simbioza prenosa univerzalnih vrijednosti koja je bila prisutna u odrastanju djece i mladih sa osobama koje pripadaju zreloj i trećoj životnoj dobi. S druge strane pitali ste me “Da li je ustvari uopšte moguće u potpunosti Kur’ansku pedagogiju primjeniti u odgojnom procesu? Kako?”.

Treba biti svjestan činjenice da se često Kur’an kao Allahov dž.š. govor i kao knjiga tretira samo iz perspektive zabrana, obaveza, prava, dužnosti i sl. Ona se doživljava kao sveta knjiga koja treba stajati negdje u regalu ili na policama na najvišem mjestu, čime osobe takvog shvatanja odaju neku vrstu poštovanja svetosti Kur’ana kao knjige. Međutim, ono što većini ljudi nedostaje jeste svakodnevno druženje s Kur’anom i međusobni razgovori o Kur’anu. Nije nama Kur’an prenesen preko Muhammeda a.s da bi ga mi čuvali umotanog negdje na najvisočijem mjestu u našim kućama. Kur’an je poslat da bismo ga prihvatili i živjeli. S toga je važno razumjeti da pristupanje Kur’anu kao Allahodvom dž.š. govoru i knjizi nije formalizam ili mehanička stvar na koju smo navikli svakodnevno. Kur’anu se pristupa sa ljubavlju i željom da se uči, shvata, razumijeva, promišlja i sl. Pristup čovjeka Kur’anu bi trebao biti potaknut iznutra – iz lične potrebe, drage volje i htijenja samoga čovjeka, iz želje da shvati i razumije Božije riječi, Božiju poruku i sl. Allah dž.š. nam kaže: Zašto oni o Kur‘anu ne razmisle? Zar im dolazi nešto što nije dolazilo njihovim precima davnim? (Sura, El-Mu`minun – Vjernici, 68. ajet). Iz ovog ajeta nas Uzvišeni Allah dž.š. poziva da razmišljamo o Njegovom govoru, o Njegovim riječima. Ali logično se postavlja pitanje kako možemo razmišljati o Njegovim riječima ako Kur’an ne čitamo, ako Kur’an ne listamo i dodirujemo, ako Kur’an ne slušamo? Zaista je od iznimne važnosti da svoja čula (vid, sluh, dodir, okus, miris…) koristimo u spoznavanju Kur’ana. Sve dok nam Kur’an kao najmoćnije odgojno sredstvo ne bude dio svjesne svakodnevnice, da ga konzumiramo kroz riječi i djela, da ga prenosimao djeci i mladima na autentičan način kako bi probudili uspavane ljudske duše i uspavanu ljudsku prirodu, ne može se govoriti o dosljednoj primjeni Kur’anske metodologije odgoja niti o ostvarivanju ciljeva islamskog odgoja. Parcijalizacija Kur’ana u smislu njegovog korištenja i primjene u samo određeno vrijeme, ljudsku prirodu čini oskudnom i nepotpunom, ličnost čovjeka čini nedovršenim i sl. jer se u ljudsku prirodu nisu slile i integrirale univerzalne vrijednosti koje su nam Kur’anom dostavljene. Kur’an je neraskidiv je dio svakodnevnice čovjeka, jer u sebi sadrži sve vrijednosti koje su neophodne čovjeku za ugodan i komforan život na ovom svijetu.

U mjesecu smo ramazanu. Kako ramazan može uticati na pedagoške procese? Laički ću kazati, a Vi me ispravite: Da li je ramazan ustvari najbolja prilika da pojedine pedagoške procese sami na sebi primjenjujemo, jer ipak, forma namaza jeste sustezanje od hrane, pića i drugih tjelesnih prohtjeva, što u konačnici ukazuje na to da svaki čovjek mora sam sebe “odgajati”, da tako kažem, kako bi na kraju postigao željeni cilj – odnosno, kako bi imao validan post. Da li se slažete sa ovim, ili imate neku svoju teoriju ramazanske pedagogije?

– U principu mogu kazati da se uglavnom slažem sa vašom konstatacijom. Upravu ste kada kažete da ramazan može uticati na pedagoške procese u okviru kojih sami na neki način postajemo svjesni potrebe da korigujemo vlastita ponašanja za koja smo svjesni da su često izvan okvira islamskih propisa. Naravno tu je svakako post kao osnovni regulator odgojnog procesa, uz pojačano obavljanje namaza, zikrova i drugih oblika ibadeta.

Međutim, ono što nekako većina ljudi danas zaboravlja jeste da mjesec ramazan ukazuje na zbližavanja ljudskih srca, te da upravo mjesec ramazan treba da bude model ili obrazac po kojem bi čovjek trebao uobičajeno da živi. To bi se mogla nazvati “ramazanska pedagogija”! Da ne budem pogrešno shvaćen, ovim ja ne umanjujem vrijednost ili važnost mjeseca ramazana i svih njegovih blagodati, već naprotiv, ramazan posmatram u širem islamskom odgojnom kontekstu. Zar ne bi trebalo da ljudi budu svjesni socijalne osjetljivosti spram potreba drugih ljudi iz lokalne zajednice (komšiluka, kolektiva i sl.) i izvan mjeseca ramazana? Zar ne bi trebalo organizirati češće druženja (kao što organiziramo iftare) i mimo ramazana? Zar ne bi trebalo zbližavati ljude (naročito poslije ovog iskušenja pandemije Covid 19) svakodnevno, širiti ljubav prema vjeri i ljudima, biti samilosni, činiti dobro i odvraćati od zla? Ramazan je kao recept po kojem bi čovjek trebao da živi svakodnevno.

Na kraju, hvala Vam još jednom što ste izdvojili vrijeme i bili gost ramazanskog dijaloga na portalu BISCANI.NET.

– Bila mi je čast razgovarati s vama o ovoj vrlo važnoj temi. Koristim priliku da svim muslimanima u Bihaću i Bosni i Hercegovini poželim hairli mubarek mjesec ramazan, da ga isposte u zdravlju i rahatluku, da se okoriste blagodatima koji su nam dostupni od Uzvišenog Allaha dž.š. te da ne zaboravimo na potrebe onih sa kojima i pored kojih živimo, prvensveno na potrebe bolesnih, starijih i nemoćnih u svom komšiluku, a zatim djece, mladih i svih drugih. Hvala vam na pozivu i ukazanom povjerenju.

Izvor: E. Hasanagić / BISCANI.NET