E, zimo, baš te ne volim!

A.Zunic/Biscani.net

Piše: Asmira Kajtazović

-“Voljet ću te jedne zime.”- rekao je zadnje jesenske noći gledajući njene snene oči.
Nije izrekla pobunu jer se javila misao da bi zbog njega, napokon, mogla zavoljeti za nju zastrašujuće godišnje doba.
Jesen se pozdravljala otvarajući im vrata snova i prepuštajući zoru prvim pahuljama.
Alarm se oglasio, a čistoća bjeline otežavala otvaranje očnih kapaka.

Kao i svako prethodno i ovo jutro dočekala je sama. Razliku je činio komadić papira ispisan slovima obećanja prethodne noći: “Voljet ću te jedne zime. Hoću, zaista. Samo me čekaj, i ja ću doći. Da te volim. Te zime.”
S gađenjem koje je izazivala jutarnja mučnina koja je pratila njen osjetljiv želudac pročitala je prazninu poruke i ne oklijevajući pogodila korpu za smeće.

Uz jaku kafu i dobri stari Marlboro koračala je u novi dan praćena stihovima Chrisa Younga “but tonight i'm gonna love you like there's no tomorrow”.

I bilo je tako, zbilja. Volio ju je prethodne noći kao da je zadnja.
Možda zbog toga što je to uistinu i bila. Ne za njega, ili za nju, nego za njih. Jer, oni se više nisu vratili.

Kao ni on. Prolazili su ljeta, jeseni i proljeća. Prolazile su zime. Prošao je i on, da se razumijemo. Nema tu više ništa zašto bi se uhvatila. Samo, svake godine u isto vrijeme- noć pred zimu- vraćalo se jedno obećanje. Isto onako prazno kao prije mnogo godina. I isto onako intenzivno grozno. Vraćalo se da ugrije hladne zidove sobe pune ravnodušnosti.

E, zimo, baš te ne volim!





Zadnje diskusije / FORUM

Anketa

Da li se osjećate sigurno u vlastitom gradu ?

Loading ... Loading ...