U Sibiru više od polovine žena završi fakultet, ali u besperspektivnim pustinjama, u kojima doktor zarađuje 500 eura, hiljade maloljetnih djevojčica danas radije opsjedaju modne agencije u nadi da će se preko modnih pista domoći glamuroznog svijeta velikih mogućnosti.

Većinu ih samelje rastuća azijska modna industrija, no i dalje se bude s nadom koju je najbolje objasnila jedna tinejdžerka: ‘Želim džip od kristala i dijamanata.’

Devet hiljada kilometara Transsibirskom željeznicom i osam vremenskih zona moraju prevaliti lovci na vrhunske manekenke u potrazi za nekom novom Natalijom Vodianovom ili Irinom Shayk.

U sovjetska vremena Sibir je na minus 60 stupnjeva Celzijusovih bio surovi Solženjicinov ‘arhipelag gulag’, kažnjenički logor političkih zatvorenika iz kojega su rijetki izvlačili živu glavu, a danas je u modnom svijetu poznat kao inkubator najljepših djevojaka na svijetu.

Dok vani pada snijeg, u dvorani u Krasnojarsku, trećem najvećem sibirskom gradu s milion stanovnika, dvjestotinjak tinejdžerki koje imaju 12-13, najviše 16 godina strpljivo se smrzavaju u grudnjacima, gaćicama i visokim platformama, držeći pred sobom tablu s imenom, visinom i godinom rođenja.

Vrijeme je audicije na kojoj će u 12 takvih rundi šef ruske modne agencije Noah Models, Tigran Katčatrian, izabrati nekoliko desetaka najboljih. Kako to izgleda, pokazuje BBC-jev dokumentarac ‘Fabrika tinejdžerskih modela’.

Asistentice agencije mjere visinu cura (za ovu agenciju ne smiju biti niže od 177 centimetara), obim struka i grudi, razmak među očima, dužinu i širinu lica, ocjenjuju oblik nosa, ten, kvalitetu kose, provjeravaju zube, znanje engleskog i djevojke sortiraju u nekoliko kategorija: one koje dolaze u obzir za američko, evropsko ili istočno tržište, za modnu pistu, modne kataloge, reklamiranje donjeg rublja…

‘Za naše klijentice Azija je dječji vrtić, Evropa srednja škola, a Amerika fakultet’, objašnjava Katčatrian. Amerika je najizbirljivija i tamo se šalju najbolje od najboljih, dok Kinezima, Japancima i Južnokorejcima odgovara egzotična sibirska ljepota, ali uz uslov da model mora imati dječju facu i mliječni ten.

Vojska sibirskih modela osvaja svijet, a što mlađe, to bolje.

Za razliku od Zapada, na kojem se tim poslom mogu baviti djevojke starije od 16 godina, tamo skauti iz Moskve, Tokija, Šangaja i Pariza traže nova lica među djecom od 12 nadalje, a roditelji na audiciju dovode i četverogodišnje kćeri. Tokijski tragači uglavnom biraju među 14-godišnjakinjama, na kineskom tržištu najbolje prolaze djevojčice od 12 godina starosti nadalje.

Samo je u Novosibirsku, gradu malo većem od Zagreba, otvoreno 26 modnih agencija i škola, u kojima djeca od pete godine starosti uče hodati, hvatati poze, šminkati se i pravilno hraniti da ostanu super vitke. Na manekenskim se kursevima odlično zarađuje jer za šest sedmica obuke njihovih ćerki roditeljima naplaćuju dvije prosječne mjesečne plate.

‘Ruske su djevojke kao Ferrari bez motora’, tumači Tigran Katčatrian u BBC dokumentarcu. ‘Nakon što ih obradite i ugradite motor u dobru karoseriju, postaju prva liga.’

Zašto sibirske djevojke mnogi smatraju ‘prvom ligom’ globalne modne industrije? U Sibiru su pomiješani ruski, ukrajinski i geni naroda baltičkih zemalja, a dolazilo je dosta Azijata, zbog čega izrastaju generacije zanimljivog miksa, visokih, vitkih djevojaka savršenog tena, svijetle boje očiju i prekrasneog kvaliteta kose – reklamira svoju ‘robu’ agencija Noah Models.

I teniserka Maria Šarapova rođena je u Sibiru, a uz igru na terenu reklamirala je kupaće kostime u magazinu Sports Illustrated i bila zaštitno lice nekoliko modnih kuća, poput Cole Haan iz Chicaga. Iz tih je krajeva također Irina Shayk, punim imenom Irina Valerijevna Šajhlislamova, svjetski top model, lice s naslovnica vodećih modnih magazina, povremena glumica, bivša dugogodišnja djevojka Cristiana Ronalda, s kojim je snimala nekoliko modnih priloga, i zadnje dvije godine nevjenčana supruga holivudske zvijezde Bradleyja Coopera, s kojim ima dijete. Ona se ponosi time što je kći ruske tete u vrtiću i siromašnog tatarskog rudara, od kojega je naslijedila tamniju put, zbog čega često misle da je Južnoamerikanka.

Da je ruska pokrajina Sibir samostalna država, bila bi najveća na svijetu. Na beskrajnim prostranstvima, bogu-iza-nogu razbacano je tek 23 miliona duša, a glamurozna Moskva je 4.200 kilometara daleko od Novosibirska i 3.400 od Krasnojarska. Tu više od polovine žena završi fakultet, život se uglavnom se svodi na oskudicu, ranu udaju nerijetko za niže obrazovanog momka od sebe, spavanje na kauču u jednosobnom stanu, djecu, rintanje i izgledni razvod, dok im  televizija i internet nude sliku boljeg života moskovskog jet seta i oligarha u društvu lijepih žena okupanih u luksuzu, sve to pomiješano s londonskim ili njujorškim glamurom.

‘Bez obzira na visoko obrazovanje, majke današnjih djevojaka vode dosadan život u oskudici, a mi njihovim kćerima pružamo mogućnost da dobiju vize koje su ruskim građanima potrebne za većinu zemalja i krenu u svijet’, objašnjava Tigran Katčatrian. Roditelji ih stoga ipak puštaju same u nepoznato, prije majke negoli očevi, nadajući se – naročito samohrane majke – da će im pomoći kada počnu zarađivati.

‘Kineske su agencije u vječnoj potrazi za modelima, svakog dana, svakog mjeseca, svake godine potražnja raste’, kaže Aliona Beljarusova, vlasnica škole za manekenke Sky Models iz Irkutska u dokumentarcu ‘Sibirski supermodeli’, u kojemu autori prate sudbinu djevojaka u rastućoj kineskoj modnoj industriji.

Većina djevojaka završava na azijskom tržištu, usred multimilijunske metropole kakav je Šangaj, prvi put same, bez zaštite porodice, u nepoznatoj kulturi u kojoj zbog jezične barijere ne mogu komunicirati, dijeleći sobu s desetak djevojaka, tražeći posao ili radeći od jutra do mraka. Posao nije siguran, konkurencija je golema, danima se juri od jednog do drugog kastinga.

Od zarade prvo nadoknađuju putne troškove, smještaj i troškove agencije, a i nakon toga agencija im uzima 35 do 50 posto zarade. One koje ne uspiju, kući se ili vraćaju u dugovima ili zarađuju 30 do 80 dolara na noć ‘plešući, pijući s gostima i prodajući evropski glamur novim kineskim bogatunima’ u noćnim klubovima.

I bivša manekenka Valerija priznaje da se njena londonska bajka o sirotoj Pepeljugi iz Tunguzije koja je postala modna kraljica kao Natalia Vodianova svela na sudar s drugim mentalitetom, svijetom bez roditelja i prijatelja, strogim ugovorom koji kao zelena tinejdžerka nije razumjela, bez oadvokata (podsjeća li to na manekensku verziju slučaja Eduarda Da Silve?), da bi joj od zarade od 20.000 do 50.000 funti na kraju priče ostajalo jedva desetak posto.

Mnoge djevojke nikada ne stignu do modnih pista i naslovnica časopisa, niti je to cilj sve brojnijih agencija koje šef Noah Modelsa smatra opasnom konkurencijom. To su one specijalizirane za pripremanje djevojaka za glamurozni život s ciljem da nađu bogate momke za udaju. Unosniji je to biznis od modelinga, jer se u ruskoj kulturi naročito cijeni udaja za bogataša, sanja o luksuznom stanu i skupim kolima, kaže Tigran Katčatrian.

I zaista, na pitanje u BBC-jevom dokumentarcu šta očekuje od manekenstva, jedna našminkana šestogodišnja kandidatkinja veselo ispaljuje: ‘Želim džip od kristala i dijamanata.’

Izvor vijesti: Jelena Pralica / lolamagazin.com