Kada ljudi koji nikada nisu imali psa vide svoje prijatelje vlasnike kako žale za gubitkom ljubimca vjerovatno misle da je u pitanju pretjerivanje; na kraju krajeva, to je „samo pas“.

Međutim oni koji su nekada voljeli psa znaju istinu: vaš ljubimac nikada nije „samo pas“.

Često su mi se prijatelji sa krivicom povjeravali da su više žalili za gubitkom psa nego gubitkom prijatelja i rođaka. Istraživanja su potvrdila da je većini ljudi gubitak psa, skoro na svaki način, jednak gubitku voljene osobe. Nažalost, kulturološki kod nas tu ne postoje neke smjernice – nemamo rituale za žaljenje, ne izdaju se smrtovnice u lokalnim novinama, nema religiozne službe – ništa što bi nam olakšalo gubitak ljubimca, zbog čega se možemo i posramiti što toliko javno iskazujemo tugu za našim preminulim psima.

Možda kada bi ljudi shvatili koliko je jaka i intenzivna ta spona između ljudi i njihovih pasa takva tuga bi postala šire prihvaćena. To bi u mnogome pomoglo vlasnicima pasa da integrišu smrt u svoj život i nastave dalje.

Veza među vrstama kojoj nema ravne

Šta je to u psima, zapravo, zbog čega se ljudi toliko vezuju za njih?

Za početak, psi su se morali prilagoditi na život sa ljudima tokom posljednjih deset hiljada godina. I to su uradili izuzetno dobro: psi su jedine životinje koje su evoluirale naročito kako bi bili naši saputnici i prijatelji. Antropolog Brajan Her je razvio „Hipotezu o pripitomljavanju“ koja objašnjava kako su se psi razvili iz svojih predaka sivih vukova u društveno vješte životinje sa kojima se mi sada družimo na prilično sličan način na koji se družimo i sa ljudima.

Možda je jedan od razloga zašto nam naša prijateljstva sa psima donose i više zadovoljstva nego naši međuljudski odnosi taj što nam psi pružaju tako bezuslovnu povratnu informaciju bez ikakvih kritika. (Što kaže ona stara izreka: „Nadam se da ću jednom postati onakva osoba kakva moja pas misli da već jesam.“)

To nije slučajnost. Generacijama su selektivno odabirani kako bi obraćali pažnju na ljude, a magnetni snimci pokazuju da mozgovi pasa jednako jako odgovaraju na pohvalu svojih gospodara kao i na hranu (a nekim psima je pohvala čak i veći podsticaj nego hrana). Psi prepoznaju ljude i mogu naučiti da tumače njihova emotivna stanja samo iz izraza lica. Naučne studije takođe pokazuju da psi mogu razumjeti namjere ljudi, pomoći svojim vlasnicima ili čak izbjegavati one koji ne sarađuju sa njihovim vlasnicima i ne ponašaju se lijepo prema njima.

Nije ni čudo što ljudi pozitivno reaguju na takvu privrženost bez premca, pomoć i odanost. Samo gledanje pasa može izazvati osmijeh ljudi. Vlasnici pasa generalno pokazuju više znakova blagostanja i srećniji su nego ljudi koji imaju mačke ili uopšte nemaju kućne ljubimce.

 

Kao član porodice

Jačina naše privrženosti psima je suptilno otkrivena u nedavnoj studiji „miješanja imena“. To se događa kada nazovete nekog tuđim imenom, recimo kada roditelji pobrkaju imena djece kada ih zovu. Ispostavlja se da se u toj zbrci pojavljuje i ime psa, što pokazuje da je smješteno u istu kognitivnu grupu kao i imena ljudskih članova porodice. (Zanimljivo je i to da se to rijetko dešava sa imenima mačaka).

Nije ni čudo onda što vlasnicima psi toliko nedostaju.

Psihologinja Džuli Akselrod je istakla i da je gubitak psa toliko bolan jer vlasnici ne gube samo psa. Gube i izvor bezuslovne ljubavi, primarnog saputnika koji pruža sigurnost i utjehu, a neki pse donekle vide i kao djecu.

Gubitak psa može ozbiljno poremetiti dnevnu rutinu vlasnika daleko više nego što bi gubitak prijatelja ili rođaka. Vlasnicima se dnevni rasporedi – pa čak i planovi za putovanja – vrte oko potreba njihovih kućnih ljubimaca. Promjene u stilu života i rutini su neki do primarnih izvora stresa.

Foto: João Victor Xavier / Unsplash

Prema nedavnom istraživanju, mnogi vlasnici koji su nedavno izgubili svoje ljubimce će i dalje pogrešno shvatiti nejasne zvukove i prizore kao pokrete, uzdahe i zvukove preminulog ljubimca. To se najčešće događa nedugo nakon smrti ljubimca, a naročito među vlasnicima koji su bili izuzetno povezani sa svojim ljubimcima.

Iako je smrt psa toliko užasna, vlasnici se toliko naviknu na to ohrabrujuće prisustvo bez ikakvih osuda da najčešće poslije nekog vremena nabave novog psa.

Tako da, da, nedostaje mi moj pas. Ali sigurna sam da ću se ponovo upustiti u ovu avanturu u budućnosti.

 

Izvor vijesti: Saša Leper / lolamagazin.com