Šansonijer i kantautor, umjetnik koji je prvi uveo psa ravnopravno u javni prostor, boem koji je vidio sjaj i bijedu Pariza, kazivač vječnih stihova, gitarist i vagabundo kojeg stariji brat Đelo zbog prejake osobnosti nije htio primiti u Dubrovačke trubadure, to je Ibrica Jusić, muzičar koji je na sceni već 55 godina.

Za one koji ga prepoznaju, Ibrica je danas hodajući spomenik, vitalan i energičan i u šestom desetljeću muzičke karijere. Moguće ga je najčešće sresti na ulicama zagrebačke Dubrave kako šeta svog psa Bonda, dok ih obojicu u obližnjem stanu, možda, čeka mačak Kiki koji je ljetos, u potrazi za ljubavnim jadima, bio odlutao negdje u okolici Dubrovnika.

Ibričina boemska vezanost uz svoje životinjske prijatelje i sustanare, psa i mačku, poznata je još iz naslovnica i tekstova njegovih ploča, s koncerata i nastupa.

Na pozornici je s njim uvijek belgijski dugodlaki ovčar Bond, nakon što su istekle pseće godine Vagabondu. Psa Bonda duge, tamne dlake Ibrica je dugo vremena češljao, a toplu je dlaku, umjesto da je baci, skupljao na hrpu. Vreću mekanog runa belgijskog ovčara, više nalik vuni, poslao je prijateljici u Sarajevo koja se pobrinula da se dlaka očisti, iščešlja i isprede u nit od čega su mu potom ručno opleteni kapa i šal koje često nosi. Kaže da tako ugodnu i toplu tkaninu može dati samo toplo runo belgijskog ovčara.

– Publika osjeti proživljene stihove –

U studenom/novembru prošle godine u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK) Ibrica je koncertom „Od Shakespearea do sevdaha“ obilježio 54. godišnjicu karijere. Na pitanje zašto tako neobičan broj, Ibrica odgovara sa smiješkom: „Nek se svi pitaju zašto.“

Svirao je na tom koncertu presjek svoje karijere skoro tri sata, stojeći uz gitaru postojano kao vojnik, ali na kraju opet nije odsvirao pjesmu „Mačka“, iako je više puta dio publike to tražio.

„Publika nije dovoljno tražila, da su bili glasniji i više vrištali, ja bih odsvirao ‘Mačku'“, kaže.

Na pitanje kako uspijeva zadržati sviračku i vokalnu kondiciju tako dugo, rekao je: “Odmarao sam, imam ja pjesme na kojima odmaram ruku.“

S Ibricom su nastupili njegovi dugogodišnji suradnici Elvis Stanić i Saša Olenjuk koji su gitarom, harmonikom i violinom prenosili snažne ugođaje Ibričinih pjesama.

„Sve je to proživljeno, zato to publika osjeti“, kaže Ibrica prisjećajući se života koji ga nije uvijek mazio.

U Parizu je tijekom karijere boravio u dva navrata, jednom pet, drugi put devet godina, a u gradu svjetla snimio je svoj album na francuskom jeziku i proživio, kaže, i lijepe i ružne trenutke. Iz kafića na Elizejskim poljanama konobar ga je jednom prisilio da iziđe na pljusak, jer nije imao niti franka u džepu da bi popio kavu.

Sva zanimanja, pa i instrumentalisti, imaju probleme sa zglobovima, priča Ibrica kojega u dobroj kondiciji drži sport. Odavno je član karate kluba u kojem je stekao, kaže, pojas za spasavanje, a privlači ga i vožnja biciklom, šetnja, hodanje.

Kako bi stalno bio u sviračkoj formi, Ibrica svakodnevno uz gitaru provede dva i pol sata. Gitarsku tehniku vježba dok gleda neki film, a više pažnje posveti prosviravanju aranžmana.

– Glasačko tijelo reklo je svoje

Iako je širu umjetničku slavu stekao na širokom prostoru bivše Jugoslavije, Ibrica nikad nije bio „mainstream“, ali ostao je postojan, bez ugađanja trendovima i prolaznim modama, uvijek pomno birajući tekstove i suradnike.

Rat mu je, kao i svima koji ga osjete, pomrsio i račune i dušu. Svirao je tada i prikupljao pomoć za svoj napadnuti Dubrovnik. Hrvatska glazbena struka triput ga je nominirala i jednom mu dodijelila glazbenu nagradu “Porin”, za najbolji album zabavne glazbe „Harlekino“.

„Stvorila me usmena predaja, ni novine, ni televizija, ni menadžeri. Glasačko tijelo reklo mi je svoje“, šali se Ibrica aludirajući na političare.

Na koncertu u HNK izveo je presjek svog repertoara, kako i sam naslov kaže, od Shakespeareova soneta do „Emine“, sevdalinke koju je među prvima, još 1980, proturio u kolekcije ploča tadašnjih rokera.

Ibrica je s razlikom od pet godina objavio dva albuma sevdalinki, „Amanet“ i „Amanet 2“, koji su imali odličnu prodaju. U to vrijeme, 2003., nastupio na Montreux Jazz Festivalu u službenom programu, iza toga svira na najvećem Etno World Festivalu u Oslu, a domaća publika s ex Yu prostora sve ga više percipira kao izvođača sevdalinke u kojoj je odrastao, uz očevu harmoniku i begovsko porijeklo.

– Htio biti dobro dijete –

U vrijeme kada je Ibrica započinjao svoj put muzičara, u tadašnjoj Jugoslaviji megapopularni su bili Dubrovački trubaduri, sastav koji je nastupio na Euroviziji i u kojem je svirao Ibričin brat Đelo.

„Ne znam koliko sam lavora suza prolio, što se kaže, što me brat nije primio u Dubrovačke trubadure. Meni je brat ipak bio uzor. To moram priznati, jer je po prvi put u obitelji na pravi način svirao gitaru kao klasičar“, prisjeća se.

Ali nije ga Đelo učio gitarske hvatove, a kad bi bašta hotela “Jadran”, gdje su Trubaduri nastupali, bila već prazna, brat bi ga pustio na scenu da otpjeva dvije-tri pjesme. Tada su se, kaže, izvodile emotivne talijanske kancone koje su u publici radile ‘darmar’.

Ibričino lice ekspresivno je za vrijeme nastupa kao i stihovi koje izvodi. Uz prepoznatljivu zlatnu naušnicu u uhu, Ibričino lice karakterizira jedva primjetan ožiljak na usni.

„Ožiljak sam zaradio jer sam htio biti dobro dijete. Imao sam četiri-pet godina, mama je prala veš. Išao sam mami donijeti maštalu i pao sam na rub maštale. Nisam ovo zaradio u tuči, makar sam se u mladosti znao nekad potući“, pojasnio je.

– Bez voajerskih biografija –

Na koncertu u HNK spomenuo je, u pauzi između pjesama, kako ne želi da mu pišu biografije kako bi ljudi voajerski virili u njegov privatni život.

„Borim se za sjećanje, a ne za to da danas-sutra netko prekopava moja pisma i da objavljuje što sam pisao svojoj Amerikanki i ona meni, koje sam nosio cipele. Kad umjetnik umre, počnu se njime baviti oni koji se nikad nisu njime bavili, na njemu sebi dižu spomenik“, priča Ibrica.

Ibrica se tijekom razgovora prisjetio prijateljstva s kantautorom Tomom Bebićem i pjesnikom Mikom Antićem, čije je stihove uglazbio. Prisjetio se stihova Antićeve pjesme koju je izveo na komemoraciji za Antića: „Kad umrem bar sam siguran: niko se neće dovući da mi pljune u lice. Svi ćete mi odjednom biti prijatelji i ko zna kakvo izmisliti priznanje.“

Umjetnik živi koliko ga se ljudi sjećaju, a ne koliko su zapamtili njegovih dobrih ili loših djela, poručuje Ibrica.