Ibukić: Imamo teoriju i akademske titule, a nema rezultata!


Proizvodimo kadrove koji imaju teoriju i akademske titule, a nisu kadri da proizvedu nešto originalno, kaže bihaćki slikar.

Piše: Fahrudin Vojić

“Sve se danas svodi na titule. Proizvodimo kadrove koji imaju teoriju i akademske titule, a realno nisu kadri da proizvedu nešto originalno, nešto naše, domaće. Puno kopiramo tuđe vrijednosti, pa tako nažalost i unutar umjetnosti”, kazuje slikar i umjetnik Ahmet Ibukić iz Bihaća, član je Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine. Izlagao je u mnogim gradovima u zemlji i inostranstvu, djela su mu uvrštena u umjetničku zbirku Nacionalne galerije u Jordanu, umjetničku zbirku rezidencije kraljice Ranije, bivšeg malezijskog premijera Mahathira Mohamada i mnoge druge umjetničke zbirke širom svijeta.

U vašim fotografijama rijeka Una je neizostavan motiv. Otkud tolika ljubav prema Uni i zašto je najviše vaših radova nastalo upravo iz te ljubavi?

– Kada sam se počeo baviti slikarstvom, krenuo sam od svog lokalnog miljea, a to je upravo rijeka Una. Zanimljivo je spomenuti da sam se nekoliko puta i gušio u njoj. Dakle, ja sam direktno osjetio Unu i svu njenu moć. Nemoguće je vidjeti tu rijeku i odrastati uz nju, a ne voljeti je, osjetiti njenu ljepotu, miris i boju. Pokušao sam na neki način da se otrgnem od tog svog lokalnog miljea, ali nisam mogao. Shvatio sam da je to dio mene i da je to nemoguće, jer to više ne bi bio ja i ta moja prepoznatljivost po tome. Između ostalog sam i ronio, te sam i to doživljavao na neki svoj način.

Upotrebljavao sam i razne materijale koji su karakteristični za Unu od pijeska i sedri, do trava i ostalih biljaka koje obitavaju uz i unutar Une. Za Unu je specifično to da je osobita po svojoj boji i igri sa svijetlom usljed čega svaki dio Une na različitim lokacijama ima i drugačiju boju. Ovisno od područja Une, njena boja se mijenja. Recimo na vodopadu Štrbački Buk ona ima jednu boju, a spuštajući se niže dolje nizvodno ona poprima jednu plavu boju, dok na nekim mjestima ima boju trava koje obitavaju u njoj. Mi slikari to osjetimo kroz svoj doživljaj Une i onda to unosimo u naš rad.

Ono što je još zanimljivo za Unu jeste i to da ona ima neki svoj specifični miris i svježinu. Bio sam na mnogim rijekama, ali Una ima odiše nekom posebnom energijom. Kolikogod Una bila hladna, ona osvježava i mami umjetnika koji želi još više da se s njom druži i da je spoznaje. Una je terapija za oči i dušu. Pored neiscrpnog motiva rijeke Une kojem se uvijek vraćam, koristim i druge savremene motive. To je opet na neki način kombinacija vraćanja mom lokalnom miljeu koji je pretočen kroz neku figuru, nešto apstraktno. Dakle, tu se ne radi o nekom motivu isključivo, već spontano uzmem neki likovni doživljaj i razne psihološko-likovne elemente kako bi dobio neku svoju sliku.

Kakav je danas status likovnih umjetnika u društvu i mogu li živjeti od svoga rada?

– Likovni umjetnici danas mogu da žive u nekim drugim područjima gdje je razvijen osjećaj za kulturu i gdje postoji srednja klasa. Zato što kod nas imamo bogataše koji su stekli instant-bogatstvo i slavu, ali nemaju taj osjećaj za kulturu. S druge strane, oni koji imaju svijest o vrijednosti i značaju umjetnosti u ovom kontekstu slike, oni nemaju materijalnih sredstava da kupuju.

Drugi problem je i kod novih generacija umjetnika. Kod nas su nekako sve one vrijednosti koje su razvijane tokom bivše države nulirane i ugašene, a onda su se stvorile neke nove, ja bih rekao, lažne vrijednosti koje su zahvatile sve segmente našeg društva. Ako imamo na sceni lažne vrijednosti koje opet proizvode neke nove, također, lažne vrijednosti, kako onda možemo očekivati progres i napredak društva općenito, a samim time i umjetnosti kao jednog profinjenog segmenta našeg života? Sve što imamo na sceni to su neke tuđe vrijednosti koje su kopirane i onda se sve, uglavnom, vrti u krug uz male sitne razlike. A istinski umjetnici, oni kreiraju i proizvode originalne vrijednosti koje su plod njihovog višegodišnjeg rada i iskustva.

Vanredni ste profesor Tehničkog fakulteta u Bihaću na odsjeku tekstilnog dizajna. Kakva je perspektiva umjetnosti i obrazovanja u BiH?

– Mladi su uglavnom bezvoljni i letargični, a obrazuju se isključivo na nagovor roditelja. Zatim, imamo jednu reprodukciju kadrova koji nakon završenog studija ne proizvode gotovo ništa. Dakle, šta želim kazati? Ne može postojati napredak u bilo čemu, a tako i unutar umjetnosti, da neko proizvede nešto originalno, a da najprije godinama ne stiče iskustvo i sazrijeva, da bi na kraju postao originalan i proizveo nešto svoje, neku novu ali pravu vrijednost.

Ima pojedinaca koji su talentirani, ali ja ne govorim o tome. Već govorim o umjetnicima koji imaju sve to, a pored toga posjeduju iskustvo kroz koje su razvili neki svoj originalni i prepoznatljivi imidž i stil specifičan za ono područje gdje živi. Problem amaterizma je vrlo prisutan i amateri umjetnici bolje žive i bolje prolaze u društvu nego pravi umjetnici. To je sad stvar toga kako smo uređeni i kakvi smo mi kao društvo kada prednost dajemo amaterima nad profesionalcima.

Predsjednik ste Udruženja likovnih umjetnika Unsko-sanskog kantona. Šta je s tim udruženjem i gdje su njegovi umjetnici?

– Da, još sam predsjednik ULU USK-a i mogu samo kazati jednu bolnu činjenicu, a to je da mi već tri godine nismo dobili nikakvih sredstava niti od državnog, niti od federalnog, a niti od našeg kantonalnog ministarstva. Formirani su neki klanovi među umjetnicima gore na vrhu države i ko je bliže vatri, taj se i ugrije. Stvorila se jedna bezvoljnost za bilo šta i sve se svelo na pojedinačne projekte. Ja sam lično morao sam da ulažem u sebe i svoju karijeru. Morao sam svojim ličnim sredstvima finansirati izložbe na koje sam išao i to je apsurd.

Mi u BiH nismo imali ATA karnet (pasoš za robu) i tu smo mi sa područja Krajine najviše trpjeli, jer smo morali, kada želimo putovati na neku izložbu van BiH, da vadimo hrpu papirologije, za šta smo morali da idemo u Sarajevo i boravimo nekoliko dana dok sve to ne izganjamo. Bio sam jedan od inicijatora za pokretanje ATA karneta u BiH tako što sam uputio preko dvije stotine pisama na različite adrese unutar i van BiH. Nakon što smo dobili ATA karnet, puno je lakše učestvovati na izložbama, jedino što još ostaje taj problem nedostatka svijesti o značaju finansiranja takvih stvari. Smatram da bi se na državnom, federalnom ili barem na lokalnom nivou, trebao formirati neki fond za podršku umjetnicima koji bi služio isključivo za finansiranje tih odlazaka i učešća na evropskim i svjetskim umjetničkim događajima.

Neka poruka mladima za kraj?

– Prije svega da posjeduju jednu dobru osnovu i kompetencije za ono čime se žele baviti. Zatim da to vole i da žele ostvariti određene rezultate. Onda tek dolazi znanje i studiranje, a nakon toga mnogo godina ulaganja truda i rada kako bi stekli iskustvo i kasnije postali prepoznatljivi po nekom svom originalnom stilu i načinu toga što rade.

Izvor: Al Jazeera



0

Zadnje diskusije / FORUM

Anketa

Da li se osjećate sigurno u vlastitom gradu ?

Loading ... Loading ...