“Imam dvije IT firme i uspješan sam biznismen. Jednog kišnog popodneva prije 5 godina sam krenuo kući sa sastanka, međutim shvatio sam da sam izgubio ključeve od auta. 

Nesreća je bila što nigdje nikog u blizini nema, a kiša pljušti. Odjednom, pored mene zaustavlja se taksista (momčić od nekih 22 godine) svira i galami: “Ajde gospodine upadajte!” Na kraju vožnje nije htio da mi naplati, reče mi ionako je išao u mom smjeru i krenuo je kući svakako. 

Pitah ga kako mu se mogu odužiti, i on mi reče da je teška situacija, živi sa starcima koji ne rade i da je on jedini izvor doprinosa u kući i da ništa ne mogu za njeg učiniti osim da mu nađem neki posao. 

Rekoh mu nije frka malac. Uzeo sam ga pod svoje. Zaposlio sam ga prvo kao komercijalistu i upisao ga na ekonomski fakultet vanredno. Danas radi kao šef finansija u jednoj od mojih firmi.”
 

Izvor: / novi.ba