Tuga me je lupila u sred tridesetih bez ikakvog upozorenja.

Po svemu sudeći, činilo se da je moj život fantastičan ili bar vrlo blizu toga. Imala sam sjajan posao u Njujorku, dobre prijatelje, neke sjajne romantične izlaske. Ali onda su bili i trenuci, usamljeni dani i noći, kada bih plakala. Jecala sam. Ležala sam budna u krevetu satima, a jastuk je skupljao moje suze.

Tugovala sam, a nisam to ni znala.

S obzirom na to da sam se godinama tako osjećala, sada znam da je to tuga zbog toga što nemam djece ili, konkretnije, tuga zbog gubitka bebe koju nikada nisam držala u naručju. Uvijek sam očekivala da ću do tog momenta svog života biti udana i imati bar dvoje djece. Međutim, i dalje sam bila daleko do toga: i daje veoma sama, i dalje bez djece.

Prolaženje pokraj mame i bebe na cesti bi mi protreslo matericu. Čak i prizor žene u sedmom ili osmom mjesecu trudnoće bi činilo da se moja sitna silueta čini nevidljivo i majušno. Tuga koju bih osjećala svaki put kad dobijem menstruaciju nije bila samo proizvod hormona. Žalila sam za gubitkom još jedne prilike za porodicu o kojoj sam oduvijek sanjala.

I žalila sam sama.

Tuga za nemogućnošću da imaju djecu je prihvatljiva za parove koji se bore protiv biološke neplodnosti. Tuga zbog nedostatka djece kad je riječ o ženama u tridesetim i četrdesetim je slabije prihvaćena. Umjesto toga, pretpostavlja se da mi jednostavno ne razumijemo da naša plodnost ima ograničen vijek trajanja i da smo nemarne sa prilikama. Označene smo kao „karijeristkinje“ kao da smo sve pozavršavale fakultete, spalile svoje grudnjake i našle poslove u kojima možemo demonstrirati neku vrstu ženske jačine. Ili se, sa druge strane, pretpostavlja da se nismo dovoljno potrudile ili da smo suviše izbirljive. Najnoviji tren je da mi zapravo i ne želimo djecu jer nismo zamrzle svoje jajne ćelije, usvojile ili prosto rodile bebu i odgajale je kao samohrane majke.

Ova vrsta žaljenja – žaljenja koje nije prihvaćeno ili je tiho – se označava kao obespravljeno tugovanje. To je ona tuga za koju osjećate da nemate prava da je žalite jer vaš gubitak nije jasan ili nije shvaćen. Niste izgubili brata ili sestru ili supružnika ili roditelja. Ali gubici koji drugi ljudi ne prepoznaju mogu biti jednako moćni kao i oni koji su društveno prihvaćeniji.

Da razjasnim: kada imate preko 35 i slomi vam se srce zbog raskida sa tipom za kog ste se nadale da bi mogao biti onaj pravi, ili već neko vrijeme niste imale dobar dejt, ili gledate bliske prijatelje kako čekaju drugo ili treće dijete, ponekad vam bude teško. Slomi vas. A ponekad je i prosto neizdrživo.

Oduvijek sam obožavala biti u društvu beba. Nisam se mogla zasititi nećak(inj)a kad su bili mali. To što nemam svoju djecu čini da se osjećam kad da kompletan svijet jurca ka naprijed a ja nepomično stojim.

Bilo mi je lakše kad sam napunila 40. Samo to iščekivanje rođendana… 37… 38… 39… bez partnera mi je izazivalo više anksioznosti nego bilo šta drugo u životu. Kada sam napunila 40, shvatila sam da i pored mojih snova (i duboke biološke i emocionalne želje da budem majka) i dalje sam bila srećna zbog svih drugih stvari u životu. To što sam tetka prestavlja najveće zadovoljstvo u mom životu. Pokretanje sopstvene firme, knjige koje sam objavila, ostvarivanje mog profesionalnog potencijala su sve stvari koje me nevjerovatno ispunjavaju.

Sada imam 42 i tiho sam nastavila dalje sa svojim životom. Da sada uspijem majka bila bih veoma pozitivno iznenađena. Naravno, i dalje imam trenutaka. Taj teško dobijeni duševni mir može narušiti neočekivani paket od PR agencije koja mi je poslala gegice za reklamu. Ili kada ljudi pretpostave da nikad nisam ni htjela da imam djecu samo zato što ih nemam. Ili kada se veoma iznenade kada im otkrijem da jesam. Ili, što je još gore, pretpostave da sam sretnija što nemam djecu i ne moram da se „brinem o djeci“.

Neki su otišli i tako daleko da su me nazvali „slobodnom od djece“ – termin koji su skovali oni koji su odabrali da nikada nemaju djecu i nemaju ni želju za njima – prosto jer sam ja „odabrala“ da čekam ljubav. Ne samo da moram da se nosim sa svojom situacionom neplodnošću, već moram i da branim svoju želju da budem udata za nekog za kim sam luda prije nego što s njim napravim dijete.

Moram da branim zašto nisam majka kada je to sve što sam ikada željela da budem.

Tuga za tim što nikada nisam uspjela postati majka je nešto preko čega nikada neću preći, poput tuge za gubitkom sopstvene majke prije 23 godine. Ali kao i ta tuga, vremenom prestane biti konstantna i aktivna. Da, i dalje gajim nadu da ću upoznati muškarca koji će željeti bebu sa mnom i koji će biti spreman da bude uz mene tokom tretmana koji će mi možda biti potrebni kako bi tako nešto moglo biti moguće. Ili koji će tugovati sa mnom ako ne uspiju.

Ali glavno je da nastavljam dalje, tražeći ljubav. Srećom, taj san nema biološka ograničenja.

Oprezno se držim nade da i dalje postoji šansa da ću držati svoju bebu naručju – i da sam i dalje privlačna muškarcima koji žele djecu. Znam da nisam sama. Ja sam jedna od 18% Amerikanki koje imaju između 40 i 44 godine i koje nemaju djecu. Jedno istraživanje je otkrilo da je polovina ove grupe odabrala svoju sudbinu; ljudi koji kažu da žele biti slobodni od djece. Ostatak nas, oko jedan milion, pati od biološke ili situacione neplodnosti.

Način na koji biramo da se nosimo sa ovom tugom je sada fokus našeg sopstvenog srećnog do kraja života. I, moram priznati, ja planiram da moje srećno zaista bude do kraja života. Nadam se da neću biti sama.

Više saznajte na izvornom linku: Saša Leper – Imam preko 35, sama sam i nemam djece / (lolamagazin.com).
– Ovo je čitanje RSS vijesti.