INTERVJU: „Ja sam Sadko Hadžihasanović, slikar iz Bihaća“


Piše: BISCANI.NET

Sadko Hadžihasanović je rođen 1959. godine u Bihaću gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Potom ga odluka da postane slikar vodi u Sarajevo, gdje je 1982. godine diplomirao na Likovnoj akademiji, a poslijediplomske studije slikarstva završio je 1984. godine na Likovnoj akademiji u Beogradu. Svoj put ka vrhunskom slikaru počeo je graditi u okviru slikarske grupe “Zvono” u Sarajevo, koja je u BiH slikarstvo unijela raskid s tradicijom realističkog tretmana motiva približivši se idejam suvremenog joj pokreta konkretizma u poeziji BiH. Trenutno živi i stvara u Kanadi. Dokaz njegovog uspjeha su i brojne samostalne, ali i kolektivne izlažbe. Izlagao je u Meksiku, Kanadi, Americi, Francuskoj, Nizozemskoj, Čileu, Sloveniji, Srbiji itd.
Razgovarali smo s ovim zaista vrhunskim slikarom o njegovim početcima, stvaranju i budućim planovima.

BISCANI.NET: Koja su vaša najljepša sjećanja na Bihać?

S. Hadžihasanović: Najranija sjećanja su iz 1960-tih: odrastanje i igranja oko džamije Fetije, silazak do mlinova na Uni, skupljanja divljeg kestenja iza zgrade Gavrilovića u kojoj sam odrastao, ljetnje lubenice, odlazak u Kino i kupovina karata-praznol listića za ulaz na film od Prike, gledanje Novogodišnjeg izloga ispod malog nebodera……

BISCANI.NET: Sjećate li se vaše prve interakcije s umjetnošću? Kad ste odlučili da želite postati umjetnik?

S. Hadžihasanović: U ranom djetinstvu nisam pokazivao neki poseban interes za umetnost. Roditelji su imali u stanu samo jednu sliku mog ujaka Muhameda Delića, slikara i učitelja u Bihaću. Ne znam koliki je bio broj izložbi u gradu, pošto ja to nisam pratio. Međutim 1972. je u prostoru I zasjedanja AVNOJA priređena izložba akvarela Đure Tiljka, akademskog slikara iz Zagreba. Tada sam ja napunio 13 godina i ne sjećam se kako sam se tamo našao, ali kad sam ugledao krošnje drveća sa igrom sjetlosti na bjelini papira mene kao da je nešto pogodilo. Odmah sam otišao kod ujaka Muhameda sa zahtjevom da mi nabavi akvarelne boje, papir i knjigu kako se slika akvarel. I od tada do odlaska na studije ja sam intezivno odlazio u prirodu i pokušavao da slikam ono što se dešavalo ispred mojih očiju. Odluku da studiram slikarstvo sam donio 1978. po završetku Gimnazije. Zanimljivo da sam tad prestao da slikam pejzaž i da se moje interesovanje okrenulo figuri i njenom narativnom odnosu na život.

BISACNI.NET: Kako netko uopće odluči da mu likovna umjetnost bude životni poziv i to u sredini gdje umjetnici uglavnom ne žive od svoje umjetnosti?

S. Hadžihasanović: Pitanje i sumnja da li se može živjeti od umjetnosti u to doba nije ni postojala. Odluka da se studira umjetnost je dolazila iz strasti i želje da se nešto kreira.

BISACNI.NET: Vjeruje se da umjetnici vide svijet na svoj – drugaciji način i da iz njega vade ono što je za njih kao umjetnike zanimljivo i onda to što vide vraćaju na platno transformisano kroz neku svoju prizmu. Je li to slučaj i kod vas?

S. Hadžihasanović: Ja bih to ovako stavio: slikari su kroz istoriju svijeta bili uvijek sposobni da primjete stvari oko sebe kraj kojih mi ljudi prolazimo, neprimjećujući ih kao slijepci. Umjetnici imaju dar da otkriju esenciju stvari i da ih prenesu na platno tako da ih na slici prvi put vidimo kao u čudu. Sjetimo se kako je Van Gogh napravio suncokrete vidljivim, kako je Monet naslikao lokvanje i kako je ljudski krik predstavio na upečatljiv način Munch….. Taj proces se i danas nastavlja u slikama Leona Goluba koji predstavlja nasilje Amerike, u pejzažu kože u aktovima Lucian Freuda

BISCANI.NET: Kako bi ste opisali vaš slikarski pravac i umjetničku težnju? Šta vas razlikuje od drugih slikara?

S. Hadžihasanović: U mojoj umjetničkoj praksi, ja sam fasciniran sa novim kulturnim okruženjem u Kanadi u kojoj živim. Moje intersovanje se okrenulo oblasti popularne kulture gdje ja sa velikom dozom humora i ironije kritikujem zapadnjački način života i konzumersku kulturu. Ostao sam vjeran slikarskoj tradiciji medija kao što su ulje i akvarel koje uspkos vremenu nisu nestale, jer i dalje sadrže elemente koji uzbuđuju likovnu publiku u vremenu novih.

BISCANI:NET: Možete li opisati kako započinjete stvarati novo djelo?

S. Hadžihasanović: Ja djelim mišljenje afričkog umjetnika William Kentridge da prva pokretačka snaga u crtežu i slikarstvu je slika-image, a ne ideja (ideja je dio književnosti). Kad ono što nas je natjeralo da nacratamo je završeno, onda shvatamo da iza našeg rada stoje koncepualne ideje kao što je politika, metafora za ljubav, starenje, zagađenost….. Drzeći se ovog principa ja prvo krećem od crteža ili fotografije koju razrađujem i onda prenosim na platno koristeći ugalj preko kojeg nanosim tanke nanose razređene uljane boje. Kroz istoriju naglasak na formu ili sadržaj se mijenjao. Sjetimo se kako je umjetnost avangarde u 20. stoljecu bila isključiva sa idejom da je forma i estetika jedino što umjetnik treba da istražuje. U mom radu mogu da kažem da sam ja uvijek bio koncetrisan da nađem balans između forme i sadržaja u mom radu. Ako je naglasak samo na formu, a elementi koncepta i emocije potisnuti postoji opasnost da umetnički rad sklizne u dekorativno . Također sadržaj može da pređe previše u pamflet i poruku. A ne smijemo zaboraviti da se bavimo vizuelnom umjetnošću.

BISCANI.NET: Koji motivi dominiraju na vašim radovima?

S. Hadžihasanović: To su uvijek teme povezane s humašću i politikom. Zadnjih 30 godina moje teme su bile: Missing Children-Nestala djeca,Cuba Si – Ovo je Kuba, Young Romi –Mladi Romi…..

BISCANI.NET: Koliko dugo radite na skici prije nego što počnete raditi s bojama?

S. Hadžihasanović: To se nikad ne zna. Proces rada je uvijek otvoren i svaki već znani pristup nestaje ako se želi da se kreativno radi.

BISCANI.NET: Koje boje možemo naći na vašim platnima?

S. Hadžihasanović: Ja imam omiljene boje kao što su ultramarin, alizirin krimson, ljubičasta, paleta sivih… Ja vjerujem da je svaka slika monokromna, uvijek jedna boja dominira, a sve druge koje se pojavljaju su samo orkestracija.

BISCANI.NET: Imate li neku izloŽbu u planu, posebno u Bihaću?

S. Hadžihasanović: Ove godine sam veoma zauzet sa izložbama: u junu u International Print Center New York imam dvije grafike. Početkom jula otvaram samostalnu izložbu slika u galeriji Kulturnog Centra Beograda, a sljedećeg januara imam samostalnu izložbu grafike u Torontu kod Galeriste Paul Petra.

U Bihaću za sad nemam ništa planirano, mada Gradska Galerija prati moj rad i izlažu moja djela svakih 5-6 godina. Zadnja izložba je bila u 2012. i bila je veoma uspješna, jer je kasnije i preseljena u Sarajevo i Tuzlu.

BISCANI.NET: Koja je vaša veza s rodnim gradom?

S. Hadžihasanović: Moja veza sa Bihaćem je i dalje snažna, iako ne zivim u Bosni i Hercegovini već 25 godina. Uvijek ga se sa radošću prisjećam, imam još žive roditelje i mnogo prijatelje u njemu. Moram da napomenem da me je Bihać uvijek srčano podržavao i ja sam mu zauvijek zahvalan.

/BISCANI.NET



0

Anketa

Da li se osjećate sigurno u vlastitom gradu ?

Loading ... Loading ...