Osječenica – planina koja se nalazi u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine i koja pripada zapadno-bosanskom planinskom nizu (klekovačko-grmečka) grupa. Sa južne i sjeverozapadne strane je omeđena kanjonima Unca i Une, dok su sa istoka i sjeveroistoka krška polja, Medeno, Bjelajsko i Petrovačko polje. Iznad ovih polja proteže se dugački planinski masiv Grmeča. Sa Osječenice se pruža predivan pogled na Klekovaču, od koje je odvaja planinski prijevoj Oštrelj. Prema jugozapadu preko kanjona Unca nalaze se Bobara, Vučjak i Sjenica, a preko Une masiv Ličke Plješivice (Plješevice).

Osječenica je visoka 1795 metara i spada u srednje visoke planine. Ima 30 kilometara dug planinski masiv, koji počinje od prevoja Oštrelj do uzvišenja Čava iznad Kulen Vakufa. Tjeme planine Osječenice strši iznad gustog šumskog pojasa (uglavnom bukva i grab) i odsječeno je pa od toga dolazi i naziv ove planine – Osječenica. Na vrhu je uska, nekoliko stotina metara duga zaravan sa čijih se strana spuštaju kamene litice. Iz tog razloga, mještani iz okoline sam vrh nazivaju Kamen, sa kojeg se pruža izvrstan i širok vidik na sve strane.

Na vrh Osječenice se može doći sa više strana – iz pravca Bosanskog Petrovca se skrene prema Drvaru, pa još jedno skretanje desno preko sela Kolunić, zatim iz pravca Oštrelja, iz pravca Medenog Polja i sela Bjelaj, te iz cestovnog pravca koji povezuje Drvar i Martin Brod. Najpopularnija planinarska ruta je ona iz pravca sela Kolunić, gdje se, zavisno od vremenskih uvjeta, makadamskim šumskim putem može doći do i do 1280 metara nadmorske visine (poželjno je imati terensko vozilo).

Naša polazna tačka je bila na visini od 1050 metara (vrijeme 08:20h), a uslijedila je lagana šetnja šumskim putem u trajanju od 50 minuta. Kod nadstrešnice, odnosno klupe, uslijedio je kraći odmor, a potom je uslijedio dosta teži dio puta, veoma strm šumski put koji vodi direktno prema vrhu Osječenice.

Nakon izlaska iz šume dolazi se na čistinu, tzv. livadu prije samog stjenovitog vrha planine. Na livadi se nalazi i smjerokaz koji nas usmjerava u dva pravca: stazom kroz kleku – lijevo, i stazom sa sajlom – desno. Većina planinara se odlučuje na atraktivniju stazu sa sajlom, pa smo tako i mi ovim putem došli do samog vrha.

Sa vrha Osječenice pogled se pruža na sve četiri strane svijeta. Vide se brojne bosansko-hercegovačke planine, planinski masivi Dinare, Grmeča, Velebita, te brojna krška polja u okolini Bosanskog Petrovca, kao i sam grad Bosanski Petrovac.

Šefiku Sadikoviću, mom vodiču na ovom usponu, ovo je bio 122 uspon na Osječenicu, planinu sa kojom ima posebnu vezu. Šefik je inače predsjednik Planinarskog društva Velika Kladuša, koje je osnovano 2009. godine. Po zanimanju je profesionalni vatrogasac, a ujedno je i certificirani planinarski vodič. Obišao je skoro sve bosansko-hercegovačke planine, a bio je i najvećem vrhu Evrope, Elbrusu (6642 m). Osvojio je je i Mont Blanc, Prokletije, Korab, Musalu, Olimp, te brojne planinske vrhove u Švicarskoj, Austriji i Sloveniji.

Vrijeme nas je poslužilo pa smo na vrhu proveli skoro dva sata. Budući da smo se malo „zaigrali“ sa fotoaparatima, zaboravili smo na jako sunce, pa smo pri povratku shvatili da smo dobili malo boje na licima i vratu. Silazak niz planinu je jako strm, a ako je zemlja vlažna, morate se jako paziti da se ne okliznete (poželjna upotreba planinarskih štapova). Oko 16:00h smo bili nazad kod auta. Hvala Šefiku na strpljenju i prenesenim informacijama, te Nihadu Ćosiću, mom prijatelju koji mi je pomogao oko opreme i snimanju video materijala.

Tekst i slike: BHM

(krupljani.ba)